1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Crnogorska Igra prijestolja

Obično je, kažu, sjever bogatiji od juga, to važi u Srbiji, u Italiji, u Evropi uopšte. Na jugu su bonvivani, a na sjeveru pare i moć, glasi taj stereotip. U Crnoj Gori onda kompasi rade drugačije.

„Brodonačelnik“ nepostojeće beranske Luke stoji na brdu iznad svog grada i posmatra nekadašnju industrijsku zonu, fabričke hale polupanih crjepova i dimnjake kroz koje ne izlazi ništa. Malo je Gojku Cimbaljeviću deset pristiju na rukama da nabroji šta je sve ovdje radilo do sredine osamdesetih – te fabrika celuze, te kože, te šumarska i transportna firma, agrokombinat… Ali onda su „genijalci“ došli i uništili sve.

Dole, u dolini Lima, ugnjezdio se gradić, najavljen tablom na kojoj je neko između „dobrodošli“ i „Berane“ dopisao „u srpsko“. Oronula je to varoš crnogorskog sjevera kojom, umesto užurbanog radnog svijeta, besciljno cunjaju nezaposleni. Cimbaljević, koščat i preplanuo, kao savjesni funkcioner osjeća i bol i odgovornost za Berane. Izmišljenu funkciju „brodonačelnika“ kupio je, kaže, pošteno. „Luka je parodija na Aerodrom Berane – jer sve lokalne i državne vlasti stalno obećavaju da će reaktivirati taj aerodrom, što naravno nema nikakvo ekonomsko opravdanje. Bukvalno bi luka bila održivije rješenje – zato mi tražimo luku na Limu.“

Pomalo vic s društvenih mreža, pomalo politička satira – izmaštana Luka Berane daleko je bolja od realnosti po kojoj Cimbaljević upravo korača, realnosti koja krcka, škripi i ugiba se pod đonovima. Na brdu na kojem pričamo je, naime, privremena deponija – koja se svojoj privremenosti opire već desetak godina. „Privremeno odlagalište otpada eufemizam je za užasnu deponiju stotinjak metara od rijeke Lim, pola miliona tona svih vrsta otpada, uključujući medicinski i životinjski otpad koji je periodično paljen“, kaže Cimbaljević, nekada nastavnik engleskog, danas nezaposleni građanski aktivista i 'kritičar opšte prakse' poznat u cijeloj Crnoj Gori. Dok pričamo, sa obronaka nepregledne gomile smeća dižu se tanki pramenovi dima jer već je ovakvo sunce, zubato i novembarsko, dovoljno da upali plastične flaše čiji vonj preporučuje posjetiocima za okončanje ovog beranskog sightseeinga. Već godinama su ovdje uloge uvježbane – lokalci i aktivisti poput Cimbaljevića traže da se smetljište ukloni, vlast ne preduzima ništa, a đubre i dalje truje okolinu.

Gojko Cimbaljević

Gojko Cimbaljević

Mještani su u pravu

Rutinsku igru su prije četiri godine pokušali da prekinu mještani prigradskog naselja Beranselo, na čijoj teritoriji je trebalo da se gradi velika deponija smeća koja bi, navodno, smijenila onu divlju. Beranselo je, naime, održalo referendum, pravi pravcati. Čak je neko nagovorio i posmatrače OEBS-a da se pojave, iako glasanje nisu priznavali ni funkcioneri u Beranama, ni oni u Podgorici. Više od 600 ljudi izjasnilo se protiv deponije, samo dvoje za. „Građani su imali svoje sumnje u jednog mještanina koji je bio iz vladajuće partije i njegovu ženu“, kaže smješkajući se Cimbaljević. Iako je vlast istrajavala u tvrdnji da je referendum nelegalan, od deponije se odustalo. „Država je rekla otprilike: 'mještani su u pravu' – kao kada je Tito rekao da su studenti u pravu“. Cijela ta priča Gojku Cimbaljeviću je neobično važna jer je saga s deponijom, kaže, paradigma načina vladanja u Crnoj Gori. „Donese se besmislena odluka iz sitnih interesa, recimo da bi se otkupila nečija zemlja ili angažovala nečija građevinska firma. To je način na koji se ovom zemljom vlada od kada je ova nesmjenjiva garnitura na vrhu.“

Ova garnitura. Došljak ne može da prečuje kako se Crnogorci kritički nastrojeni prema četvretvjekovnom vladanju Mila Đukanovića i njegove DPS više ne trude da vladaoce imenuju – dovoljno je reći ovi ili on. Na ove i njega su na Sjeveru kivni. „Opštine sjevera Crne Gore dovedene su na nivo opština s posebnim potrebama. Vlada je sebe imenovala tutorom i šalje tranše koje jedva da su dovoljne da se isplate plate preglomaznom javnom aparatu“, kaže Cimbaljević. Najmanju državu Balkana on dijeli na tri sektora: primorje, gdje su svi u nekakvom biznisu, prodaju stan, pa kupe dva manja, pa jedan opet prodaju; Podgoricu, gdje se još i može naći posao, posebno ako ste bliski partijskoj nomenklaturi; a onda dolazi magistrala tuge, Andrijevica, Rožaje, Bijelo Polje, Kolašin, Mojkovac, Pljevlja i naravno Berane – sve opštine s nezaposlenošću od 25 do 35 odsto. Odanom fanu epske sage „Igra prijestola“ asocijacije samo stižu: „Imate onu Kraljevu luku, pa Lanistere koji su bliži centru moći... a mi smo oni iza Zida, divljaci, personifikovano zlo. Tako nas posmatraju u Podgorici.“

Berane Montenegro

Divlja deponija

To sve ne znači da Berane subotom prijepodne u inat ekonomskoj logici neće vrvjeti od ljudi koji šetaju štraftom, a onda ispijaju espreso u nekom od kafića na sunčanoj strani ulice. Ovdje svako svakog poznaje i to glasno stavlja do znanja čitavoj okolini. To je ulica Mojsija Zečevića, pješačka zona. Ista ona ulica u čijem je jednom kafiću, pisale su novine, u novogodišnjoj noći na smrt izboden mladić. I ista ulica, javile su i to novine, u kojoj je krajem decembra poslije „verbalnog sukoba“ jedan kavgadžija usred bijela dana izvadio pištolj i pucao u drugog, teško ga ranivši. Baš je Cimbaljević pričao kako se u toj ulici svakog dana mogu sresti nikad osuđeni oficiri narko-bosa Darka Šarića, kad je stolu prišao lično „najveći poslodavac Berana“. Tako Cimbaljević tek u polušali zove svog prijatelja Tufika Softića, direktora lokalne radio-stanice, poznatog beranskog novinara. Softić je, naime, „poslodavac“ jer su već dvije godine dvojica policajaca zadužena da budu uz njega kad god nije kod kuće ili na poslu. Sada je na smjeni ćutljivi mladić obrijane glave što poslovično razgleda graju subotnjeg prijepodneva.

Samo u glavu

„Naravno da znam da sam ugrožen zbog onoga što radim, ali nikada nisam dobio potpuno objašnjenje od koga mi to prijeti opasnost“, kaže Softić o svom slučaju, koji je stizao i do svjetskih medija. Pisao je često i opširno o mafiji na sjeveru, a onda su mu jedne večeri pred kućom prišla dvojica velikih i maskiranih, mlatili ga palicama po glavi, pa ga onda bez žurbe i bez riječi, ostavili krvavog i, kako su vjerovali, beživotnog. „Isključivo su tukli u glavu. Šaka mi je slomljena kada sam pokušao da štitim glavu.“ Bilo je to 2007, no pokušaj ubistva nikada nije razriješen zbog čega se savršeno uklapa u matricu napada na crnogorske novinare čiji su počinioci ostali NN. Još jednom je Softić upisan u tužni niz, kada mu je 2013. pred kućom eksplodirala bomba.

Tufik Softić

Tufik Softić

„Tome su prethodile jasne prijetnje kriminalnih grupa koje se bave švercom narkotika na sjeveru Crne Gore“, kaže Softić. „Ovdje se i dalje pere novac od droge kroz građevinske i druge poslove. Mogao bih da vam pokažem zgrade koje su pravljene prljavim novcem ili lokale koji su tako kupljeni.“ Softić je ubijeđen u spregu kriminala i vlasti: „To je Evropi jasno. Pretpostavljam da Brisel ne ide oštrim tonom i mjerama zbog toga jer se kalkuliše s tim ko bi Crnu Goru vodio prema Evropi – da li to može opozicija takva kakva je, ili treba pružiti još jednu šansu aktuelnoj vlasti“, kaže direktor beranskog radija dok u hodniku dvojica zaposlenih pokušavaju da u haosu razluče šta je arhivski materijal, a šta krš. Zgradica radija izgleda kao da je u njoj vrijeme stalo negde između šestog i sedmog kongresa Saveza komunista. Softić je zapravo VD, kaže, pokušava da spase jedini lokalni medij od katanca.

Smjena Kurte

To što je neko poput Softića, novinar koji se ne libi da radi svoj posao ni kad to postane opasno po život, uopšte ponovo dobio šansu da bude direktor radija, može da zahvali činjenici da u Beranama od prošlih lokalnih izbora više ne vlada DPS nego Socijalistička narodna partija (SNP) i Demokratski front. I, šta je novo u Beranama otkad je vlast nova? Baš ništa, rekao bi Gojko Cimbaljević. „Prethodna vlast je došla do nivoa nepotizma koji se nije mogao trpjeti. Nove partije na vlasti nastavile su da rade potpuno isto: da zapošljavaju svoje manje ili više zaslužne članove, da ne ispunjavaju obećanja i, što me najviše boli, da ne pozivaju na odgovornost one koji su vladali prije njih koji su ovaj grad doveli na nivo Černobilja. To je simbioza partija. Svako bi da smjeni Kurtu, ali da ne smjeni sistem u kojem ne moraju nikome da se polažu računi.“

Ima još nešto po čemu su, ako pitate Cimbaljevića, ovi i oni veoma slični. Naime, i DPS-u i SNP-u koji je osnovao Momir Bulatović, trebalo bi zabraniti postojanje. To je jedan od postulata pokreta „Sloboda narodu“ u kojem je Cimbaljević angažovan. „Obje partije su bile dio jedinstvenog DPS-a i to je vlast koja je direktno odgovorna za deportacije ljudi bošnjačke i muslimanske nacionalnosti, za zločin u Bukovici kod Pljevalja koji nikad nije procesuiran, ali i za pljačkašku privatizaciju koja je ovu zemlju dovela na nivo kolonije.“ I još bi, kažu, trebalo dekretom rasformirati i Socijaldemokratsku partiju Ranka Krivokapića koju Cimbaljević naziva „antiratnim profiterima“.

Dok sunce prolazi zenit, a omladina prelazi u bašte kafića na istočnoj strani korzoa, Cimbaljević priznaje da je zapravo strani plaćenik. „NEki članovi moje porodice koji žive u inostranstvu šalju mi pare“, kaže uz smijeh taj momak od 47 godina. Neumorni „brodonačelnik“ želi da učini Berane makar malo boljim mjestom za život i tvrdi da ga sinekure ne zanimaju. Zbog onoga što priča dobija prijeteće SMS-ove, ali se toga ne plaši. „Ne zato što sam bogzna kako hrabar, nego zato što je kvalitet života na Sjeveru takav da, i ako ti se nešto desi – ništa posebno ne gubiš.“

Preporuka redakcije