Crna Gora pred referendumom o nezavisnosti od Srbije

Još se za vremena nedavno preminulog Slobodana Miloševića, Milo Đukanović kao tadašnji crnogorski predsjednik žestoko zauzimao za nezavisnost od Beograda. Odgovor iz zapadnoevropskih glavnih gradova je uvijek glasio: «Sačekajte!» U međuvremenu je Đukanović postao premijer, ali i konačno stekao međunarodnu saglasnost, neophodnu kako bi Crna Gora takođe bila priznata od drugih država u svijetu. Sad još samo mora pridobiti birače da na referendumu glasuju «za»:

«Poslije 21. maja neće biti gubitnika. Biće to naša velika zajednička pobjeda na dobrobit svih građana Crne Gore, u interesu jačanja neraskidivih veza sa Srbijom i otvaranja novog poglavlja u izgradnji najboljih odnosa sa svim našim uvaženim susjedima na putu do zajedničkog evropskog cilja.»

Đukanovićeva misao vodilja je da će pristup EU, nezavisnoj Crnoj Gori brže poći za rukom, nego u zajednici sa Srbijom. I zato je već odavno počeo trgati navodno «neraskidive veze» sa Beogradom: na primjer, kada je dozvolio da se kao platežno sredstvo uvede njemačka marka, a zatim euro – svojevoljno i bez konsultacija sa EU.

Brisel ni nakon toga nije htio dati zeleno svjetlo za daljnje komadanje jugoistočne Evrope na državice. Strahovalo se kako bi to bio pogrešan signal Albancima na Kosovu i Makedoniji, koji također teže nezavisnosti. Ipak, EU se nije mogla u cijelosti oglušiti na zahtjeve Crne Gore i stoga se odlučila na privremeni kompromis: Crna Gora je u savezu sa Srbijom stekla veću autonomiju, a Savezna Republika Jugoslavija se preobrazila u državnu zajednicu. Đunaković se za uzvrat obavezao da u iduće tri godine neće održati referendum o nezavisnosti

Taj je rok sada istekao. U tom razdoblju je crnogorsko vođstvo na sebe preuzelo i ono malo aktivnosti koje inače spadaju u nadležnost saveza.Naprimjer vanjsku politiku: ne samo da je Đukanović bez dogovora sa centralom u Beogradom otišao na brojna diplomatska putovanja, kako bi u svijesti međunarodne zajednice budnom održao temu crnogorske nezavisnosti, nego u svom kabinetu ima i ministra vanjskih poslova.

No, uprkos vlastitoj monetarnoj politici, carinskim ogradama na granici sa Srbijom i svim vanjskopolitičkim aktivnostima – potpuna državna nezavisnost Crne Gore još uvijek nije zapečaćena, jer ni njeni protivnici ne sjede skrštenih ruku. Predvodi ih Đukanovićev vječni politički protivnik, Predrag Bulatović. Kao dugogodišnji Miloševićev štićenik on je, međutim, izložen optužbama za srpsko nacionalističko tvrdolinijaštvo. Stoga je njegov apel upućen svim skupinama stanovništva u Crnoj Gori

«Svaki glas na referendumu u Crnoj Gori je jednak i isti, jer je Crna Gora jednako zajednička za svakog građanina: i Srbina, i Crnogorca, i Bošnjaka, i muslimana, i Albanca, i Hrvata. Crna Gora je samo u skladu i bez podjela naša Crna Gora.»

Srbija, pak, sve bespomoćnije posmatra dolazak referenduma. Premijer Vojislav Koštunica se, kao i drugi članovi njegove Vlade, više puta izjasnio za očuvanje državne zajednice:

«Dolazimo do suštinskih razloga koji govore da je neusporedivo bolje sačuvati državnu zajednicu, nego otvarati novi proces daljnjeg državnog fragmentiranja ovog prostora i uspostavljanja novih podjela s brojnim problemima koje odatle proizilaze.»

Najvažniji razlog koji govori u prilog očuvanju državne zajednice jest privredna slabost Crne Gore: industrije gotovo da i nema pa je cijela zemlja ovisna uglavnom o turizmu, a zapadni turisti debelog novčanika, kao što je to proteklih godina češće bio slučaj, mogu i izostati.

U svakom slučaju će biti napeto. Sada najmanje 55 posto crnogorskih birača mora dati svoj glas za nezavisnost, inače je referendum propao.