Crkva na tuđoj zemlji

Banja Luku je nekada krasio gigant ondašnjeg socijalizma Incel, kažu da je u samoj jedno smjeni bilo oko hiljadu radnika koji nisu znali šta treba da rede. Incel je bio kraj grada Banja Luke i početak naselja Vrbanja.

U Vrbanji je prije rata živjelo oko pet hiljada žitelja uglavnom Bošnjaka, naselje poznato po zanatlijama početkom rata iz temelja mjenja svoju demografsku sliku. Nakon rušenja džamije gotovo svo stanovništvo biva protjerano te naseljeno srpskim izbjeglicama. Po okončanju rata Vrbanjici su se počeli brže vrćati nego prognani u druge dijelove banjalučke opštine, tako je i prva obnovljena džamija u Banjoj Luci bila baš vrbanjska, no ostale su srpske izbjeglice i prognanici koji su istina izašli iz bošnjačkih kuća ali su besplatno dobili državno zemljište za izgradnje kuća te je tako za uvijek promjenjena struktura stanovnika. Midhat Čavka jedan je od oko hiljadu povratnika u Vrbanju i nema nekih problema sa tim novim komšijama, a problem stvaraju neodgovorni pojednici koji još nisu završili rat u svojim glavama:

«Jer se uvijek kada dođemo na jedan period da smo nešto stvorili i da idemo nečem boljem kado od jedan put se pojavi nešto što će nas vratiti u nazad, bila to jedna utkamica, obična, ili da neki od visokih političara ili iz Federacije ili RS da ne kažem tako najbanalnije provale nešto. Mislim da to sve treba spustiti na zemlju i okrenuti se životu jer od ovoga nema napredka.»

Midhat je izbjeglištvo proveo u Dortmundu nakon čega je neko vrijeme živio u Sanskom Mostu da bi danas kao građevinar preživljavao od sinova koji su ostali u NJemačkoj i popravaka kuća onima koji su ostali u dijaspori, kako kaže

«i oni obnavljaju svoje kuće pa im mu svašta radimo; krečimo, podimo. Uglavnom tokom godine zaradimo toliko da se eto preživljava, ali nije to više onaj normalan život.»

Sead Obradovac je sam otišao iz Vrbanje 93, godine vratio se iz okoline Minhena sa suprugom i dvoje djece. Sretan je što se poslije potucanja po tuđim kućama vratio u rodnu Banja Luku u Vrbanju. Sead zamjera opštinskim vlastima što nemaju nikakovih aktivnosti kojima bi se djeca bavila te su prepuštena ulici i kafićima. Svijetliju budućnosti za djecu ne vidi i to njega i suprugu najviše brine

«Nezaposlenost, neimaština, nesigurnost i to su sve stvari koje se trebaju regulisati da bi i toj djeci bilo. Djeca kao djeca oni su danas ovdje sutra u Njemačkoj, prekosutra u Americi, tko će znati gdje.»

Osnovna škola u Vrbanji prije rata je brojala oko šest stotina đaka, danas svega dvije stotine, kaže Sead i dodaje da je ove godine Vrbanja bogatija za samo osam novih stanovika

«to kad se rodi dijete to je za pripovjetku, to je toliko slavlje kao nekada kada se išlo u vojsku ilikad su svadbe i to su sve stvari o kojima čovjek razmišlja.»

Ovih dana je Nevladino udruženje Udružene žene otvorilo igralište za djecu, a donacijom grada Banja Luke i dijaspore je kupljeno suvremeno vatrogasno vozilo.