Cork 2005

Posjetioci evropske kulturne prijestolnice ne smiju zaboraviti kišobran. Sa 300 kišnih dana u godini Irska drži evropski rekord. Uprkos tome Irce smatraju najsrećnijim narodom Evrope. Jedan posjetilac paba objašnjava zbog čega:«Zato što su pabovi natrkriveni».

Charles – to je pab koji ispunjava sva stereotipna očekivanja. Enterijer od tamnog drveta, vatra u kaminu, glasan smijeh. Dvije violine i jedna harmonika – jedino što nedostaje plavičasti dim cigareta. Od prošle godine je u Irskoj pušenje na javnim mjestima zabranjeno. No, kafane u kojim je živa svirka su na svakom ćošku. Shawn - muzičar koji svira bendžo - kaže da i muzika i vrijeme doprinose sreći Iraca: «Kiša te čini stvarno srećnim. Sunce te raduje samo na kratko. A kiša sapere sve. Sve postane svježe i čisto i jasno».

Atmosferu ovdje čine ljudi .- komunikativni su, gostoljubivi i radoznali. Cork spada u onu vrstu gradova za koje u turističkim vodičima često piše da na prvi pogled i nisu lijepi. 130 000 stanovnika, bezlična pješačka zona, na ostrvu između dva rukavca rijeke. Tek kada čovjek bolje pogleda otkrije na periferiji uličice, stepeništa, živopisne kućice ofarbane živim bojama koje blješte i na kiši. Tu je i prirodna luka, okružena izlomljenim sivim stijenama i blagim brežuljcima. Preko tri miliona Iraca se odavde uputilo u Ameriku da potraži sreću. No, zemlja iseljenika je odavno postala ostrvo na koje se ljudi doseljavaju. Pospano agrarno ostrvo je postalo «keltski tigar», najveći svjetski izvoznik softwarea. Doživljavamo privredni bum, kaže Mary McCarthy, direktorica projekta «Kulturna prijestolnica Evrope 2005»: «Naša zemlja se radikalno promijenila u posljednjih nekoliko godina. Naša privreda ima najveći ekonomski rast u Evropi. To plaši mnoge ljude».

Programi predviđeni za ovu godinu su prožeti skromnošću. Ukupni budžet za 12 mjeseci iznosi 13 miliona eura. To je tek četvrtina onoga što će potrošiti Lille. Umjesto velikih predstava i izložbi manji lijepi literarni projekti, susreti horova, jazz, folk-muzika i ulično pozorište. Mary McCarthy kaže da kultura u gradu živi u svakom pabu.

U ovom irskom gradu sreli smo i Agnes, učenicu iz Njemačke, koja je ovamo došla na osnovu programa razmjene učenika. Ona savjetuje posjetiocima koji žele da upoznaju grad da naprosto odu u neki pab: «Čak ako čovjek bude u kafani samo jednu jedinu minutu, odmah će ga neko osloviti. Pitaju te odakle si i onda započneš razgovor. Ovdje su svi ljubazni i ne moraš dugo čekati da upznaš ljude, u pabovima ćeš sigurnos sresti nekoga ko će ti se obratiti».

Pab je naš pravi socijalni centar, kaže Tom Desmond koji inače radi kao vodič za turiste.Na potisnutom keltskom jeziku – na gelskom – koji trenutno doživljava renesansu Tom gostima želi dobrodošlicu

Jedna lijepa irska poslovica glasi – ne postoje stranci postoje samo prijatelji koje još nisi sreo.