1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

"Common Ground" ili priča o ratu na Balkanu

Rediteljka Jael Ronen obožava da se igra vatrom. Ova Izraelka je sada u Berlinu režirala predstavu o posljednjem ratu na Balkanu. Za mnoge njene glumce to je put u sopstvenu prošlost.

"Sve je tako komplikovano", kazao je na sceni jedan od glumaca. I upravo to je polazna tačka "Common Grounda". Fiktivno-biografski komad o ratu na Balkanu ovih dana je doživio i svoju premijeru na daskama berlinskog pozorišta Maksim Gorki. Tema je zemlja koja više ne postoji - bivša Jugoslavija. Ali, i konflikt koji je i dalje tu bez obzira na to što je rat odavno završen.

Žrtve ili počinioci?

Petoro glumaca iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije - svi već godinama žive daleko od svoje domovine - zajedno sa jednim rođenim Nijemcem i jednom Jevrejkom traže svoju "zajedničku bazu". Oni prodiru duboko u haos od sjećanja, predrasuda i emocija. Oni postavljaju pitanja žrtvama i počiniocima.

"Nisam željela da radim istorijski komad", kaže izraelska rediteljka Jael Ronen. "Ne interesuje me koja strana snosi veću krivicu. Ko je imao više a ko manje žrtava." Ona se svjesno fokusira na lični pristup i sjećanja glumaca. Odnosno na to šta su preživjeli ili takođe na ono što su potisnuli. I zbog toga je s njima otputovala u BiH: u Sarajevo, Mostar i Prijedor. Ona je zapravo glumce vodila u njihovu bolnu prošlost.

Sjećanja će tek doći

Vernesa Berboje je rođena u Srbiji ali je godinama živjela u Sarajevu. Ona je najstarija u glumačkoj ekipi ali i jedina koja je rat osjetila na sopstvenoj koži. Susret sa gradom u njoj ponov budi stare rane. A tu, u Sarajevu, tokom opsade grada tokom devedestih je zajedno sa Bošnjacima i Srbima, sjedeći u skloništima strahovala za svoj život. "Mislila sam da sam to sve već preradila, jer toliko sam puta sve ispričala", kaže ona. Ali, onda su tokom proba dolazile slike, sjećanja koja su je često ostavljala "bez teksta".

Gladovanje nedjeljama, borbe između Srba i Bošnjaka, nebrojeni mrtvi - to Vernesa Berbo nije mogla ni da zamisli da bi se moglo dogoditi u njenom mulitetničkom Sarajevu. No, ludilo se ipak dogodilo i ostavilo je posljedice do danas.

Dejan Bućin je rat preživio iz daleka. On je Srbin iz Beograda. "Ovdje nije bilo rata", priča on i dodaje kako su embargo i sljedovanja namirnica učinili da se rat posredno osjeti. Jer, članovi njegove porodice bi morali da se rasporede u redove ispred različitih prodavnica kako bi mogli da kupe dovoljnu količinu mlijeka. Dejan Bućin se deset godina povlačio između Njemačke i Srbije. Njegov otac je bio diplomata. Još uvijek se dobro sjeća kako su mu nastavnici u Njemačkoj govorili da je "snajperista". I danas je ljut na to neznanje i ignorantnost s njemačke strane. On kaže kako su Nijemci godinama dolazili na ljetovanja u Jugoslaviju, ali o onom što se nakon toga dogodilo nisu željeli ništa više da znaju.

Mnogo je istina

Ali, zato rediteljka Jael Ronen želi da sazna sve tačno o tome. No, nju ne interesuju činjenice, već priča svakog pojedinca. I iz tih različitih "istina" ona je režirala predstavu. Ovo nije prvi put da se Ronen bavi nekom političkom temom. 2008. na scenu je postavila predstavu "Treća generacija" sa jevrejskim, arapskim i njemačkim glumcima.

Tema je s jedne strane holokaust, a s druge osnivanje države Izrael koje je rezultiralo protjerivanjem Palestinaca. To što je pored izraelske perspektive u prvi plan stavila i palestinski pogled na sve, u njenom rodnom Izraelu prouzrokovalo je dosta kritika. Jael Ronens se ne bavi političkom korektnošću. Pa ni ovaj put, u komadu "Common Ground".

Užasne slučajnosti

Komad nas na početku vodi u devedesete. Naslovi sa svjetske političke scene, ojačani istorijskim video materijalom konkurišu pop hitovima, sportskim rezultatima i momentima iz života glumaca. "Olimpijske igre u Barseloni, masakr u Srebrenici, Robi Vilijams napušta Take That", to je nešto što se može vidjeti na sceni Maksim Gorki teatra u Berlinu. Istovremeno, od glumice Vernese Berbo saznajemo kako se baš u to vrijeme nedjeljama nije mogla istuširati, jer je njeno kupatilo bilo na meti snajperista.

Na ovaj brzi kolaž i medijsko pretjerivanje uslijedio je tajac. A onda slijede stvarne, lične priče. Dvije glumice, Mateja Meded i Jasmina Musić stale su na sceni jedna do druge kao i kada su se upoznale na kastingu u Berlinu i otkrile nešto potuno nevjerovatno. Kao djevojčice živjele su u istom selu u blizini Prijedora. Upravo tamo gdje su srpski nacionalisti tokom rata u bivšoj Jugoslaviji sistematski u logoru ubijali Bošnjake. U istom logoru otac jedne od njih je bio čuvar, a otac od druge zatvorenik. Užasna slučajnost od koje Vam se jeza uvlači u kosti.

Na drugoj sceni srpski glumac Aleksandar Radenković vrišti zbog osjećaja krivice. Naime, on je kao 19-godišnjak letio po svijetu radeći kao stjuart dok je njegova porodica bombardovana u Srbiji. U takvim trenucima se može vidjeti kako pozorišni komad postaje nešto kao grupna terapija. Suze na sceni su istinske, tako da ni publika nije ostala nedotaknuta.

Orit Nahmias iz Tel Aviva je kazao kako je ovo pokazalo da Izraelci nisu centar svijeta. No, ironija koja izbija iz njegovih riječi je nepogrešiva. Konstantna promjena perspektive u "Common Groundu" iritira i upravo je to namjera. A poruka glasi: sve je mnogo komplikovanije nego što vjerujemo. Granice su tanke između prijatelja i neprijatelja, između počinioca i žrtve. Ovo je jedno saznanje koje se i danas može prenijeti na aktuelne konflikte - bilo da se radi o Ukrajini ili Bliskom istoku.

Autori: Andrea Kasiske / Svetozar Savić

Odg. urednica: Jasmina Rose