Budućnost naše prošlosti

Kreneš jedno jutro na posao, mračan ko jeger, s kockom leda u grudima i limunom na usnama (glave s bilborda dočekuju te debilnim optimizmom), hvataš posljednje zrake ljeta prije nego što se na grad spusti poklopac od magle, Miljacka se pjeni u duginim bojama, vrane se po olucima i krošnjama mobilišu kao na Hičkokov poziv, gaziš po izbornim lecima i opalim plakatima (draži su ti i budući ministri nego bivša pseća hrana), ni nove klupe u parku ne mogu ti zgrijati smrznutu dušu...

Pitagorina teorema ili navijačke pjesme

Gledaš ih onako sjajne i elegantne, te graciozne klupe, pune života i snage, vitke i prpošne na inoksiranim nožicama, i zamišljaš ushićenje srednjoškolaca na predškolskom stupnju razvoja, kad ih prvi put ugledaju na jednom od redovnih luftanja s nastave. Zamišljaš tu radost i predanost izazovima nauke, tu spremnost da se odgovori na pitanja u vezi sa otpornošću materijala, i jasno ti je da pretpotopni crnobijeli udžbenici fizike i hemije nemaju takav edukativni potencijal. Što bi pametan učenik trošio vrijeme na bubanje formula i rješavanje jednačina, kad za minutu može empirijski utvrditi kolika sila izvaljuje inoks iz betona? Ne mogu dvije noge izdržati koliko četiri. (Statika.) Što bi u sveskama crtao poluge, kad ih u praksi može izvaliti? (Fizika.) Što bi pjevao Pitagorinu teoremu, kad može urlati navijačke pjesme? (Matematika.) Ne moraš znati Šekspira napamet da bi stajao na daskama koje život znače? (Književnost)

Neuk čovjek i stranac u ovoj zemlji nazvao bi vandalizmom tu nastavu u prirodi, kao da su ti strastveni pragmatičari sad izašli iz prologa Kjubrikove Odiseje, a ne iz obrazovnog sistema Bosne i Hercegovine. Samo bi takav jedan, vrli pitac neki, pitao zašto lome, krše, čereče i razvaljuju klackalice, klupe, ljuljaške, vrtuljke... Svako drugi, s rukom na domovini (na srcu) priznao bi da nije budućnost naše prošlosti u rukama i glavama pitomih štrebera, nego pod nogama i kapuljačama lokalnih antiglobalista.

Provokacija poš-klupama

Zar bi se ikada desilo čudo bosanskog otpora, da se patriote nisu same naoružale? Zar nema i ova raja isto pravo na samodbranu? Šta bismo željeli, da goloruki brane čast, grbove i zastave? Uostalom neće raščerupane letve ostati da trunu u travi, ogrijaće se na njima ubogi penzioner, privezaće se uz njih nejaka voćka, ispraviće se povijen plot, fiksirati klimava antena...

Uostalom, i budali je jasno da su ove poš-klupe provokacija. (Oduvijek se ovdje u parkovima na dekicama sjedilo.) Sve okolo oronulo, započeto pa ostavljeno, razrovano i nedovršeno, prljavo i zapušteno, a ovdje neko iz čista mira zasadio kaleme inoksa i bukovine. Ljudi se griju na piljevinu, a tu se neko razbacuje ogrevom. Umjesto u narodne kuhinje ulaže u tovljene golubove. Namještaj se u kući rasklimao (dok doručkuješ dobiješ morsku bolest), na stadionu nekakava plastikica, ko da na tuti sjediš, u školi stolice izrezbarene ko peškuni, a ovdje nekakav jebeni Brisel u malom.

Tako to počne: sređeni parkovi, moderan shoping-centar, evropska policija, na kraju si stranac i fukara u rođenoj zemlji. Samo budala ne vidi da su ove klupe neprijateljsko okruženje.

A to što još uvijek stoje, nenačete, već nekoliko sedmica, to je samo zbog lukavosti urbanista. Kukavice, zašto ih nisu stavili negdje bliže stadionu ili školama? Nego su ih (okolo kole pa na mala vrata) zavukli ovdje u grmlje, izvan svih lufterskih i navijačkih itinirera. No pasaran! Pitanje je dana kad će ih noć pojesti, kad će majstori dobiti sirovinu, starci ogrev, prigrađani građevinski materijal, kad će socijalna pravda biti zadovoljena, a balkanski identitet odbranjen.

Pitanje je dana kada će ovi hrabri mladi ljudi, sa svim vrlinama svojih hajdučkih, uskočkih i janičarskih predaka, svući dukserice i navući odijela, i odskočiti, s ovih klupa, u stranačke sofe i ministarske fotelje. Kad će na svojim principima pravde, jednakosti i solidarnosti početi da uređuju državu kao što uređuju parkove.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Svetozar Savić