1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

"Brzim preko Bosne"

Ne tako davno, Arsen Dedić je, spjevao pjesmu „Brzim preko Bosne“. Pjesma koju je napisao i otpjevao, priziva sretna vremena kada se od Zagreba, preko Sarajeva, do Ploča, išlo u susret moru, "Brzim preko Bosne".

Josip Broz Tito govori u Sarajevu

"Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!" -

„U tom kraju više nećeš sresti tugu / Stići ćemo sunce, vlakom prema jugu / Ostaviti dane i godine posne/ Kao davno nekad, brzim preko Bosne“/. Sjećate se ovih stihova velikog maga ljudske duše? Vozovi u Bosni i Hercegovini odavno ne idu brzinom od 190 km na sat, ponegdje su 'zlatni kolosijeci' o kojima je pjevao Arsen zarasli u travu, neke su pruge ukinute, a s njima su nestali i vozovi. U napuštenim željezničkim stanicama, najčešće stanuju bivši željezničari.

Šejtan arabe

Ali, Bosna i Hercegovina još uvijek ima svoju željeznicu, a 'šejtan arabe' špartaju zemljom od istoka na zapad, od sjevera prema jugu. Ne znate šta su 'šejtan arabe'? Kad je turska vlast, izgradila prvu trasu željezničke pruge u BiH 1872. godine, na relaciji Dobrljin – Banja Luka, narod je tako nazvao prvi voz, što se može prevesti kao 'vražja kola' (Prugu Ploče-Zagreb preko BiH su inače gradile Turska i Austro-Ugarska). Ko danas putuje vozovima/vlakovima u ovoj zemlji i kako izgleda nekadašnji 'brzi' kojim se putuje od Ploča, preko Mostara, Sarajeva, Doboja i Banja Luke, do Zagreba i obratno? Da li su natpisi 'Ne naginji se kroz prozor' i 'Zabranjeno otvarati prozor', još uvijek na istom mjestu?

Alen Talić, student iz Zenice

Studentima se nikuda ne žuri pa uživaju u čarima "Brzog preko Bosne"

Dugo se Sarajevo ponosilo svojom željezničkom stanicom: „Najveća na Balkanu“, najčešće se moglo čuti. Ovo zdanje građeno u stilu monumentalnog soc. realizma, projektovala je grupa čeških arhitekata, a kad su se oni povukli zbog rezolucije Informbiroa, 1952. završio je arhitekta Bogdan Stojkov.

Besplatna krata za „Brzi“

Moje putovanje nije dobro počelo. U velikoj auli sarajevske, željezničke stanice postavljena je izložba „Kako se razvijala željeznica u BiH“ i taman kad sam se spremala da fotografiram jednu sliku na kojoj Tito govori pred graditeljima pruge Brčko-Banovići, iza mene se stvorio čuvar, kao da se spustio nevidljivom sajlom sa krova. „Ne možete ovdje snimati,“ kaže. „Ali imam dozvolu,“ brzo odgovaram i vadim međunarodnu novinarsku legitimaciju, ličnu kartu i besplatnu kartu za brzi voz Sarajevo-Zagreb. Nije dovoljno. Moram s njim do njegovog šefa Ede. Vodi me dugim i mračnim hodnicima, pa onda širokim i svijetlim, malo stepenica i evo nas u Edinoj kancelariji, ali Ede nema. Sreća da je tu sekretarica koja me prepoznaje: „Pusti gospođu, bila je ovdje prije nekoliko dana i tražila dozvolu za snimanje na stanici i u vozu, sjećam se,“ kaže.

Čuvar je malo posramljen, izvinjava se, ali ga ja tješim: „U redu je, samo ste radili svoj posao.“ Izlazim na peron 1. gdje će stići međunarodni brzi voz sa juga. Krenuo je iz Ploča u Hrvatskoj, ušao u Čapljini u BiH, pa prema sjeveru zemlje, a onda će nastaviti do krajnje tačke, do Zagreba. Deset je sati prije podne, imam još pola sata i mislim kako bi bilo dobro da upoznam otpravnika vozova željezničke stanice u Sarajevu. Hećo Mehmedalija je jedan od njih.

„Recite mi iskreno, je li ovo stvarno brzi voz?“ kažem bez imalo želje da se moje pitanje shvati kao provokacija. „Mislite zato što mu je najveća brzina 70 km na sat? Prije rata išao je do 190 km na sat, ali pruga nikada nije remontovana i zato ne može podnijeti veću brzinu voza,“ kaže Mehmedalija. „A možete li vi zamisliti jednu radnu akciju, kao nekad, da se to sve sredi?“ pitam. Hećo maše glavom. „Mogu zamisliti, ali teško je za ostvariti. Nije vrijeme takvo.“ Dobro, ali kako će onda te iste pruge, ti isti neprilagođeni kolosijeci primiti na sebe moderne, nagibne vozove Talgo, koji iz Španije treba da stignu 2010. godine? „S velikom radošću očekujemo Talgo, ali prije toga moramo završiti remont pruge, signalnih i sigurnosnih postrojenja,“ kaže otpravnik vozova. A još nisu ni počeli remont. Daj Bože da se to sve stigne do 2010. Pitam otpravnika ko danas putuje željeznicom u BiH? „Putuju najviše studenti i starije osobe kojima se nigdje ne žuri, a u vrijeme godišnjih odmora putuju svi, do mora,“ kaže Mehmedalija Hećo.

Tehno za razbuđivanje

Na peronu je malo putnika i stanično osoblje. Čujem približavanje voza i uskoro ga vidim na posljednjoj okuci, kako zavija prema peronu. Kroz prozore se naginju putnici. Voz je skoro pun. Tražim mjesto i pronalazim ga u kupeu gdje je samo mladić koji na svom MP3 sluša muziku. „Šta slušaš?“, pitam ga tek da otpočnem razgovor. „Neki tehno, da me razbudi,“ kaže on bez želje za razgovorom. Da li da pričekam ili da odmah kažem da sam novinarka koja eto, želi da razgovara sa putnicima u vozu, ma ko oni bili? Ispostavlja se da je Anel Talić jedan od onih mladih ljudi koji su, prije svega, lijepo vaspitani. Pristaje. Ne boji se. „Možemo razgovarati o svemu što vas zanima,“ kaže. 'Zemlja koja ima ovakvu omladinu, ne treba da brine za svoju budućnost,' citiram u sebi nekadašnjeg vođu. Svakog dana, osim vikendom, putuje Anel iz Zenice gdje živi, u Mostar gdje studira. Putovanje vozom mu je najekonomičnije, jer kao student ima popust za voznu kartu.

Šejtan araba ili Gvozdeni konj

Šejtan araba ili Gvozdeni konj

„Malo je sporo, ali nekada prespavam ta četiri sata, ili slušam muziku i odgledam neki film. Ponekad čitam skripte za fakultet,“ kaže Anel. „Šta ima novo u Zenici?“ pitam. „Nema ništa posebno. „Čelik“, (nogometni klub), još uvijek je najvažnija sporedna stvar u Zenici, a i zagađenost zraka je ista. Jedva dišemo,“ kaže Anel. Kako se zabavljaju mladi u Zenici? „Lošije nego u Mostaru. Mostar je pravi studentski grad, sa 50.000 registrovanih studenata“, kaže mladi Zeničanin. „Kakvi su odnosi među mladima u Mostaru? Ima li još uvijek tenzija,“ pitam. „U Zenici nikada nisam osjetio tako nešto, ali u Mostaru toga ima. Postoji granica preko koje se ne prelazi. Kad mladi Bošnjaci idu u zapadni Mostar, najčešće ne govore svoja prava imena. Kažu da se zovu Denis ili Damir...Prikrivaju porijeklo. Znate li da ima mladih Hrvata koji još uvijek nisu vidjeli Stari most, otkako je ponovo napravljen? Meni je to nezamislivo,“ kaže Anel Talić. Pitam mogu li da ga fotografišem. „Može,“ kaže jednostavno. Nisam zadovoljna prvim snimkom. Mogu ponovo? „Ma, možete, ali ja ne mogu izgledati bolje nego što izgledam,“ kao da se izvinjava, kaže Anel.

Pruga bosanska, a tačnost Švajcarska

Pogled stovarište drvene građe kroz prozor Brzog

Predjeli...

Brzi voz je čist i grijanje radi odlično. Osoblje je ljubazno i sve se odvija prema redu vožnje. Tačnost – švajcarska. Samo, nešto sa brzinom nije u redu. Kada dođe Talgo, putovaćemo brzinom i do 220 km na sat. Riječ je o vozovima posljednje, sedme generacije, karakterističnim po nagibnoj tehnici koja omogućava visoki komfor i razvijanje velike brzine. Saobraćaju u skoro svim razvijenim evropskim zemljama. Samo da uhvatimo taj zadnji, (stvarno brzi), voz za EU.

U hodniku stoji putnik pored prozora i zamišljeno gleda u krajolik koji promiče. Bakir Husić je rođeni Banjalučanin, a u Sarajevo često putuje zbog liječenja. Nakon 36 godina rada u jednoj banjalučkoj firmi, dobio je otkaz. „Voz mi je najjeftiniji. Povratna karta je 36 KM,“ kaže Bakir. Voli Banjaluku, ali ni Banjaluka više nije ono što je nekad bila. „Promijenila se struktura stanovništva. Ponekad, kad izađem u grad, ne pozdravi me ni 10 ljudi. Ali, bez obzira na sve, živjeti se mora i može se živjeti.

Voz ulazi u stanicu Sarajevo.

Još malo dok ne dođu španski vozovi pa će polako u penziju.

Sada je situacija u Banja Luci mnogo bolja nego neposredno nakon rata.“ Novo vrijeme donijelo je Bakiru i tragediju na privatnom planu. „Eto šta je nacionalizam učinio. Nakon 36 godina braka, razveo sam se od žene koja je bila Srpkinja. Od bratstva i jedinstva ništa nije ostalo. Ima nostalgije za onim vremenom, za onim čega više nema. U Banjaluci ima jedan kafić sa Titovim slikama. Ovaj naraštaj nije ga zapamtio, ali ja što sam proživio, proživio sam u Titovo vrijeme. A sad preživljavam od 163 KM, koje dobijam na birou, kao nezaposleno lice,“ kaže Bakir Husić i dodaje da je ipak, optimista uprkos svemu. Biće bolje, mora biti. „Ali, na Pravnom fakultetu u Banja Luci, već tri godine stoji grafit 'Ubij Turčina' i niko da se nađe da to izbriše,“ kaže. Tješim ga i kažem da i u Sarajevu već dugo stoji grafit „Ubij, kolji, da Srbin ne postoji.“ Smijemo se oboje, a Bakir samo sjetno kaže: „Eto, budala.“

„Stanica Podlugovi“

Tačno na vrijeme, nakon pola sata, brzi voz ulazi u najslavniju bh. željezničku stanicu, stanicu Podlugovi, opjevanu u istoimenoj pjesmi koju pjeva Zdravko Čolić. Stihove je napisao sjajni i nepravedno zaboravljeni pisac, pjesnik, humorista i veliki čovjek Vlado Dijak koji već dugo pleše sa anđelima. Pjesma „Stanica Podlugovi“, smatra se jednom od pet najboljih pop pjesama bivše države. Na stanici Podlugovi snimljen je i spot za pjesmu, a riječi se još uvijek sjećam. / I ja ne mogu, sve i da hoću, / zaboraviti stare snove, / a vozovi idu, danju noću / kroz Podlugove, kroz Podlugove.../

Stanica Podlugovi

I ja ne mogu sve i da hoću...

Pitam Rešada Salketića, šefa stanice Podlugovi, kako se osjeća kad čuje pjesmu.

„Čolić je pjevač moje generacije i ja ga cijenim kao umjetnika. Dva puta je ovdje, na stanici, snimao spot. Jednom prije rata i jednom poslije. Dobijem krila kad je čujem i osjećam se nekako, važnim, jer ja sam šef te stanice. Kao kad malom dječaku date neku igračku,“ kaže Rešad. Stanicu Podlugovi opslužuje 30-ak radnika i jedan mačak koji lovi miševe. Brzi voz, prema redu vožnje, zaustaviće se ponovo na sljedećoj stanici u Visokom. A tamo nas čekaju čuvene visočke piramide. Ili „piramide“.