Brata u Njemačkoj traži već 35 godina

Branko Vučković, izbjeglica iz Hrvatske koji trenutno živi u Prijedoru već 35 godina svako jutro ustaje sa jednim pitanjem: Šta se desilo sa njegovim polubratom iz Njemačke, za kojim bezuspješno traga. Njegov otac je tokom Drugog svjetskog rata kao ratni zarobljenik radio u Njemačkoj i tamo dobio sina Mihaela.

I Mihael je tražio oca

„Ja sam izbjegao, a ovdje nemam ni kuće ni ništa drugo. Ali volio bih da ga upoznam više nego da mi neko da kuću. Ne sa materijalne strane, da on mene pomogne. Ništa da mi ne da, ni čašu pića! Samo želim sa njim da se upoznam“, priča Branko. Njegov otac Milan zaljubio se u 18-godišnju Njemicu tokom zarobljeništva u Njemačkoj, 1943. godine, na čijem je imanju, u blizini Lajpciga, radio. Sa njom je stekao sina koji je dobio ime Mihael. Po završetku rata, Milan se vratio u Jugoslaviju. Oženio se i stekao porodicu u Petrinji, u Hrvatskoj. Željezna zavjesa između istoka i zapada je pala i Milan više ništa nije čuo o svom sinu u Njemačkoj. Sve do početka sedamdesetih godina. Tada je Milanov sin iz Njemačke došao u njemački konzulat u Zagrebu u pokušaju da nađe svog oca. Njemačka ambasada je kontaktirala jugoslovenske organe u Zagrebu, koji su se onda sumnjičavo obratili Milanu. „Oni su službeno poslali depešu u Opštinu Petrinja i SUP Petrinja. Moga su oca pozvali na informativni razgovor. Oni su mu rekli: Milane nemoj se javljati, pitanje je s kakvim namjerama tebe tvoj sin traži“ , prisjeća se Branko. Iako se Mihael ponovo obratio i rekao da oca traži sa dobrim namjerama, jugoslovenske vlasti su ga obavijestile da je njegov otac mrtav i da ga više ne traži.

Mnogi i danas traži nestale iz Drugog svjetskog rata

Tada je Branko odlučio da sam pokuša da nađe polubrata i da mu kaže sve što zna o njihovom ocu. A Milan nije zaobravio svog sina iz Njemačke. Pričao je Branku o njemu sve do smrti 1989. godine. Branko se obratio na brojne adrese u pokušaju da nađe polubrata. Prije nekoliko godina došao je i u prijedorsku kancelariju Crvenog krsta za traženje nestalih, koji se obratio njemačkom Crvenom krstu. Ali zbog malo informacija koje je imao na raspolaganju, Crveni krst Njemačke je zaključio potragu kao neuspješnu. Anđa Rusmir, referent službe traženja Crvenog krsta Prijedor, kaže da je Crveni krst učinio sve što je mogao da se pomogne Branku da nađe polubrata. Ona ističe da postoje na desetine sličnih slučajeva sa prijedorskog područja. „Ljudi se traže dvosmjerno, bilo da se iz Njemačke ili Austrije traže ljudi ovdje, ili da se sa ove strane traži u tim državama. Tražilo se i u vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, ali se traži i sada, u ovom novijem vremenu“. Rusmir ističe da su najsretniji kada se jedno takvo traženje završi uspješno. I danas se sjeća jednog događaja iz proteklog rata, kada su roditelji sticajem okolnosti izgubili, pa ponovo našli svoju djecu. „Otac i majka jauču, djeca im padaju po nogama, a mi svi zaposleni zajedno sa njima plačemo“, prepričava potresnim glasom taj događaj.

Potragu nastavlja u Hrvatskoj

Branko u oktobru planira otići u Hrvatsku. Nada se da je negdje mogao ostati neki trag tokom Mihaelovog boravka u Zagrebu koji bi mu pomogao da nastavi potragu. Drhtavom rukom pokazuje kopiju fotografije svog oca koju je ta Njemica čuvala i nakon rata. Kada bi pronašao Mihaela, kaže da bi to bio veliki dan, ne samo za njega, nego i za njihove dvije porodice. Jedna porodica iz Bosne i jedna iz Njemačke bi ostale zauvijek vezane.