BiH kao igračka velikih sila
4. juni 2018
Njemački TV-kanal MDR na svojoj internet stranici donosi tekst pod nazivom "Bosna kao igračka velikih sila" . "U Sarajevu se osjećam kao krme u Teheranu", izjavio je prije više godina Milorad Dodik, predsjednik RS. On je poznat po svojim provokativnim izjavama. Dodik prijeti otcjepljenjem RS, blokira zajedničke institucije države, priznavanje Kosova i ulazak BiH u NATO. Ali kao i svi građani BiH on dobro zna da se bez dogovora svjetskih sila u BiH ništa neće promijeniti.
Etnički podijeljenu zemlju anallitičari nazivaju nefunkcionalnom, a konflikte vođene u ratovima 90-ih - zamrznutim ali ne i prevaziđenim. Kao rijetko gdje se u maloj BiH sukobljavaju interesi velikih sila. Bosanski Srbi ne kriju da Rusiju vide kao svog zaštitnika. U svakoj kriznoj situaciji Dodik trči u Beograd a potom i Putinu u Moskvu.
Bosanski Hrvati se opet uz pomoć matice Hrvatske osjećaju kao građani EU i NATO-a. Skoro svi pored bosanskog imaju i hrvatsko državljanstvo. Kada smatraju da su zakinuti u svojim pravima, to predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović tematizira u Briselu i Vašingtonu.
Za razliku od Srba i Hrvata Bošnjaci nemaju svoju maticu i u Turskoj vide svog zaštitnika. Nakon što su mu zabranjeni izborni mitinzi u Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj, Erdogan je 20. maja organizovao miting u Sarajevu. Tamo su mu klicali turski gastarbajteri koji su tom prilikom otputovali u Sarajevo. Erdogana je dočekao član predsjedništva Izetbegović, koji je govorio na njegovom mitingu, dok su srpski i hrvatski član predsjedništva to kritikovali. Žešći u kritici su bili bosanski Hrvati, koji sebe doživljavaju kao dio Zapada, dok je kritika bosanskih Srba bila u granicama, jer "Srbija njeguje izvrsne bilateralne i ekonomske odnose sa Turskom a trenutno cvjetaju i odnosi između Moskve i Ankare".
Nakon što se SAD većim dijelom povukla sa Balkana, zemlje sa neriješenim konfliktima i/ili nedostatkom demokratskih kompetencija kao što su BiH, Srbija, Kosovo ili Makedonija (nijedna od ovih država nije članica NATO) trebalo bi da budu u fokusu evroposke spoljne i bezbjednosne politike. Međutim, što se više govori o evropskoj perspektivi tih država, realno članstvo postaje sve manje vjerovatno a uticaj Rusije, Kine ili Turske raste. To nije promijenio ni samit EU-Zapadni Balkan u Sofiji 17. maja, naprotiv. U maloj BiH sa tri konstitutivna naroda i dubokim etničkim podjelama najbolje se vidi kako se tzv. "softpowers" svjetskih sila odražavaju na tu zemlju. Što su lošiji odnosi između Zapada i Rusije, odnosno Turske, to su Moskva i Ankara više prezentni na Zapadnom Balkanu - pa bilo to samo zbog toga da Briselu i Vašingtonu na geopolitičkoj šahovskoj tabli udare pljusku. Permanentna kriza na Zapadnom Balkanu u konačnici slabi i Evropku uniju, zaključuje se u tekstu na online stranici njemačkog TV-kanala MDR.
"Politički sistem BiH"
Na njemačkom govornom području postoji na desetine stručnjaka za BiH, ali nije postojala publikacija o toj komplikovanoj, komplikovanoj i fascinirajućoj državi jugoistočne Evrope. Sve do sada, kada je objavljena knjiga "Politički sistem BiH" koja pojašnjava posebnosti, piše austrijski Standard i nastavlja:
"Posebnost BiH u okviru Jugoslavije bila je što se njeno stanovništvo sastojalo od različitih etničkih i vjerskih grupa i što je to bila jedina republika u kojoj nijedna etnička grupa nije nadmoćno dominirala", piše istoričar Nicolas Moll koji živi u Sarajevu i koji se ne samo kao izdavač (skupa sa Tobiasom Flessenkemperom) pobrinuo da se izda ova publikacija. Istoričar Heiner Grunert pojasnio je kako "hrišćani, muslimani i Jevreji ni u jednoj drugoj zemlji nisu tako dugo živjeli skupa i u bliskim odnosima. Zanimljivo je kako katolici u BiH danas najviše, a pravoslavci najmanje praktikuju vjeru, dok su muslimani negdje u sredini, mada je njihova religioznost porasla.
"Etnička pripadnost je baza za spor koji se vodi oko političkog uređenja", pojašnjava politolog Thorsten Gromes. "Pojednostavljeno rečeno, jedna strana je najprije pokrenula odvajanje BiH od Jugoslavije a onda se borila za teritorijalni integritet novonastale nezavisne države. Tu poziciju su prije svega zastupali bošnjački političari i građani, koji su najbrojnija grupa u BiH. Na protivničkoj strani su se, kako piše Gromes, prije svega Srbi borili najprije protiv proglašavanja nezavisnosti a onda i protiv teritorijalnog integriteta BiH. Neke od rečenica u knjizi razotkrivaju aktuelnu propagandu. U interesu svih strana je bilo pokazati sistem kao nefunkcionalan, kaže se u knjizi i pojašnjava: "Posebno politički predstavnici bosanskih Srba stalno govore o neodrživosti države u nadi da će vremenom popustiti otpor drugih strana, ali i stranih sila u pogledu odvajanja Republike Srpske od BiH. U tome oni vide podršku Rusije, smatra Gromes.
Bečki politolog Vedran Džihić ukazuje u knjizi da je međunarodna zajednica preuzela vladajući narativ u mirovnom sporazumu. Dayton je zacrtao etnonacionalni princip kao državni. Takva logika je našla svoj realno-politički odraz u podjeli zemlje na dva etnički definisana entiteta i u njihovim subjektima: etnički definisanim građanima i njihovim kolektivima. Problem u tom konceptu je kolektivizam. Zato se u tom kontekstu može govoriti o pobjedi etnonacionalnog principa nad građanskim civilnim društvom", smatra Džihić.
Vrijedi napomenuti da se autori ne bave osjetljivim pitanjima krivice. Grunert piše "da rat u BiH (1992 - 1995) ni po uzrocima ni po ciljevima nije bio vjerski rat niti sukob civilizacija". Umjesto toga, to je bio politički motiviran konflikt vođen za administrativnu i vojnu kontrolu teritorija uz masivnu upotrebu sile i nasilja. Vjersku pripadnost su međutim akteri rata koristili u funkciji mobilizacije, objašnjenja i legitimizacije nasilja i konflikta.
Zanimljivo je da Džihić ističe da u kontekstu desničarskog populizma i politike identiteta u evropskim zemljama, niko nije imun od etnizacije. "Ako se ova etno-politička praksa mobilizacije birača u Bosni uporedi sa aktuelnim trendovima u Evropi, nameće se sličnost sa desno-populističkim i nacionalističkim pokretima (uključujući Francusku, Nizozemsku, Njemačku, Austriju, Belgiju i Mađarsku). Oni počivaju na principu odvajanja od (imaginarnih) drugih i drugačijih (bilo da se radi o muslimanima, strancima ili izbjeglicama). "Na taj način se vrši mobilizacija biračkog tijela i dovode pod pritisak tradicionalne evropske političke partije".
U tom smislu je i knjiga o Bosni i Hercegovini neka vrsta upozorenja protiv onoga šta nam prijeti, ako kolektivizam pretvorimo u odlučujući faktor sistema, zaključuje se u tekstu koji je objavio list Standard.
Prriredila: Jasmina Rose