Bosna i Hercegovina je dvostruko zastupjena na 12. Dokumenti

Dokumenta se smatra jednom od najznačajnijih izložbi moderne umjetnosti. Ustanovio ju je umjetnik Arnold Bode 1955, u poslijeratnoj Njemačkoj u gradu Kasselu. Ideja koja je iza afirmacije Dokumente stajala bila je upoznavanje njemačke javnosti sa tokovima u modernoj umjetnosti nakon pada nacionalsocialističke diktature te konfrontacija s neuspijelim začecima vlastite njemačke moderne, kao i novog pokušaja formiranja moderne misli u njemačkom društvu. Davne 1955. niko nije ni mogao sanjati da će ova izložba, poznata i pod nazivom ”Muzej od 100 dana” postati događaj od svjetske važnosti na polju umjetnosti. Izložba se održava svake pete godine. Od 16. juna do 23. septembra ove godine je u toku je 12. Dokumenta po redu. Prethodnu 11. posjetilo je oko 650 000 posjetilaca. I ove godine umjetnički likovni izraz sa svojom vizijom svijeta otvara se kritčarima i posjetiocima.

Na ovogodišnjoj 12. Dokumenti Bosna i Hercegovina je zastupljena radovima dviju umjetnica Danice Dakić i Maje Bajević, koje su porijeklom iz BiH, a žive u Njemačkoj i Francuskoj. Umjetnički rukovodilac 12. Dokumente je međunarodno poznati kurator Roger M. Buergel. On je kao glavni motiv 12. Dokumente postavio tri pitanja upućena publici i samoj umjetnosti. Ona glase: Da li je čovječanstvo u stanju, uprkos svim razlikama spoznati jedan zajednički horizont? Da li umjetnost može poslužiti kao medij na putu do ovoga saznanja? I konačno, šta nam je činiti i koju vrstu znanja moramo posjedovati da bi na adekvatan način, duhovno i intelektualno se susreli za izazovima globalizacije. Roger M. Buergel i upravni odbor 12. Dokumente, naime smatraju da politička izložba treba da da posjetiocima utisak da su oni sastavni dio kompozicijskog upravljanja svijetom, te da potakne na preuzimanje vlastite odgovornosti koristeći svoje priodno ljudsko stvaralačko i kreativno pravo.

Za rad bosanskohercegovačke predstavnice Danice Dakić pod nazivom ”El-Dorado” poslužila je kao historijska pozadina panaroma tapeta iz 19. stoljeća, koja se nalazi u Muzeju tapeta u Kasselu u njenom pokušaju traženja odogovora koje je postavila 12. Dokumenta. Ta tapeta prikazuje svijet kao rajski vrt u kome su skrivena četiri dijela svijeta; Azija, Afrika, Amerika i Evropa. Pred starim snom o iz 19. Stoljeća, koji je ujedno i trauma, vezana za posljedice kolonizacije svijeta, radi se ustvari o utopiji savršenog mjesta na kome treba da živimo.

Danica Dakić kaže da je ona pred tom tapetom, kao nekom vrstom istorijskog citata, prije svega željela da se bavi današnjim aspektima El-Dorada, odnosno današnjim čežnjama za rajskim, savršenim mjestom na svijetu, odnosno za savršenom zemljom. Tu potragu umjetnica je željela raditi sa mladim migrantima, te da ih upozna i vidi na koji način razmišljaju i šta žele ...

Umjetnici je bilo jako bitno da se pitanjem migracije bavi upravo kroz temu odrastanja, koje je među djecom migranata općenito jako povezano sa potragom za vlastitim identitetom. Jedan od centralnih elemenata koji odeđuju lični i kulturni identitet je po Danici Dakić sam jezik, koji ustvari formira ličnost. Upravo zbog toga, jezik kao izražajna forma je pristutan u većini umjetničkih radova ove umjetnice. Pri tome ona daje prostora onima čiji se glas u javnosti gotovo ne čuje, dakle migrantima, izbjeglicama, itd.

Ona smatra da je migracija kao tema je za nju lično vrlo interesantna, kao za nekoga ko je odrastao u BiH i trenutno živi u Njemačkoj, jer migracijom ne dolazi isključivo do promjene životne sredine, već cjelokupna ličnost doživljava na taj način intenzivnu promjeu. Sam identitet je po njenom mišljenju proces koji je vrlo dinamičan i nalazi se u stalnom pokretu.

Glavni dio rada El-Dorada Danice Dakić predstavlja jedna video-instalacija u dvorcu Wilhelmshöhe. Lokacija snimanja je bio Muzej tapeta i video je rađen je sa grupom djece izbjeglica, koja žive bez roditeljske pratnje u Njemačkoj. Ova djeca potiču iz svih krajeva svijeta. Drugi aspekt El-Dorada je sound-instalacija. Za nju je Danica Dakić intervjuisala oko 300 dječaka i djevojčica, odnosno mladih migranata u Kasselu, Düsseldorfu, Münsteru i sa njima razovarala o njihovoj ideji El-Dorada, odnosno mjesta za kojim čeznemo. Kompleksna kompozicija u formi kolaža glasova je nastala u suradnji sa kompozitorom Bojanom Vuletićem, koji takođe kao Danica Dakić živi u Düsseldorfu. Treći dio El-Dorada je bio 20-minutni ”performance” u Muzeju tapeta. Umjetnica je pri tome nosila kostim, odnosnu haljinu koja govori, u koju su bili ugrađeni zvučnici a koju je radila sarajevska dizajnerka Lejla Hodžić.

O suradnji sa bosanskim umjetnicima, a prije svega Majom Bajević, Danica Dakić kaže da su one bile jako ponosne, da upravo dvije žene umjetnice zastupaju BiH na 12. Dokumenti. Ona takođe pridaje veliku važnost saradnji sa Sarajevskim centrom za savremenu umjetnost, te Dunjom Blažević, Šejlom Kamerić i njegovim ostalim članovima. Smatra da je upravo SCCA jako puno doprinijeo njenom, a i uspijehu ostalih BiH-umjetnika na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Različitost u mišljenju, te različite perspektive, s obzirom na mjesto življenja, za Danicu Dakić su upravo ono što obogaćuje umjetnika koji radi u internacionalnom kontekstu. Za sebe lično smatra da živi u Duesseldorfu, a radi u Sarajevu.

Ona smatra da nije nikakva sučajnost, da se u krugu umjetnika sa kojima ona surađuje, pojavljuje puno žena, te je jako raduje činjenica da je u bosanskohercegovačkoj umjetnosti vrlo prepoznatljiva ženska energija i da je uspješna u svom komunikativnom izrazu.

Na pitanje o viziji Bosne u budućnosti, Danica Dakić traga dugo u mislima za nekim odgovorom, kao da je na trenutak utonula u neki izgubljeni bosanski El-Dorado, a onda daje sasvim jednostavan odgovor ”Bliže Düsseldorfu, u Evropi vidim Bosnu.”

U pripremi je i naredni projekat Danice Dakić o temi izgubljenog identiteta, u produkciji male producentske kuće ”Proba” iz Sarajeva, a na poziv Amre Bakšić-Čamo, koja je takođe radila editing filma El-Dorado.

Maja Bajević je zastupljena na 12. Dokumenti video-radom Double Bubble, iz 2001. godine, koji je već obišao nekoliko značajnih galerija i muzeja, od Nacionalne Galerije BiH i kolekcije Ars Aevi u Sarajevu, preko Stockholmu do MoMA – muzeja u New York-u, kao najznačajnijeg muzeja za modernu umjetnost.

Umjetnica Maja Bajević se bavi pitanjem javnog diskursa o istini i identitetu te zloupotrebi moći i religije. Teme su dakle vezane ne samo za Balkan, nego i imaju i jedan globalni pristup problematici kojom se bave. Šizofreno ponašanje, koje se opravdava religijom kroz stalno ponavljanje.

...”Idem u crkvu, silovao sam žene. Kada idem u crkvu ja ostavim oružje vani. Nikad ne pijem i ne jedem svinjetinu za vrijeme Ramazana, ali uzimam extasy. Moja žena je rodila dijete, pa sam je oženio, sad odlazim prostitutkama. Ubio sam 55 ljudi za vrijeme molitve u ime boga.”...

Umjetnica dovodi ovakvu dvoličnost u kojoj se mogu prepoznati gotovo sve religije, do stanja paradoksa i nameće se zaključak o potrebi provjere vlastitih principa.

Ove godine se održava još jedna značajna manifestacija za modernu umjetnost, Biennale u Veneciji. Bosna i Hercegovina neće biti zastupljena vlastitim paviljonom. Upravo iz tog razloga je veoma važan nastup Danice Dakić i Maje Bajević na 12. Dokumenti sa snažnom intelektualnom porukom i umjetničkim izrazom. One su same odlučile kao umjentnice individualaci, a koje godinama žive van domovine, da se na zvničnim listama učesnika pojave kao predstavnice Bosne i Hercegovine.