1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

BOSANSKO-TURSKE SLIČNOSTI I RAZLIKE

Da se nije dogodila propšloovonedjeljna posjeta turskog premijera Rečepa Tajipa Erdogana (Recep Tayyip Erdogan) Bosni i Hercegovini, pred bosansko-hercegovačkim euro-demagozima bi, kao i do sada, bila beskrajna mogućnost obmanjivanja puka da smo na samom pragu evropskih standarda i da je malte-ne pitanje dana kada će i ova zemlja postati dio trenutno najpoželjnije ekonomsko-monetarne unije svijeta. S dolaskom turskog premijera u Sarajevo i prezentacijom svega šta je njegova vlada uradila za samo dvije godine vladanja, paradoks je postao savršeno jasan: 18 puta brojnija evro-azijska zemlja s tradicionalno jakim islamskim vjeronazorom, na stotine milja je bliže Evropskoj uniji od Bosne i Hercegovine koja bi se u odnosu na tursku geografiju, mogla slobodno smatrati i centralno-evropskom državom.

Bosanko-hercegovački euro-demagozi će, naravno, uglas povikati da Turska nije u ranim devedesetim imala rat, da je nacionalno homogenija zemlja i da je svoje pripreme za pridruživanje EU počela mnog ranije. Ali, osim činjenice da doista u bliskoj prošlosti njena plemena nisu ratovala, sve drugo su netačnosti. U čemu je onda suština turske formule?

Suština je u vođama.

Sve dok su na čelu i ove velike i dinamične zemlje bili vladari koji su, kao današnje bosanko-hercegovačke vlasti, jedno govorili i radili u Briselu, a drugo kod kuće – Evropska unija je za Tursku bila utopija.

Dolaskom na čelo države u novembru 2002. godine, prvi revolucionarni potez pragmatičnog Erdogana bio je onaj kada je shvatio da mora prvo promijeniti sebe. I uspio je. Za svega nekoliko neprospavanih noći, konzervativni pro-islamistički prvak koji je zbog ekstremnih vjerksih uvjerenja u formalno-pravno sekulariziranoj Turskoj, bivao čak i izvan zakona, Erdogan se preobrazio u proevropskog političara najvećeg formata, čiji pogledi i preciznost već dvije godine zbunjuju i najveće evropske orjentaliste. Neki od najuticajnijih medija Starog kontinenta proglasili su ga, s pravom, evropskom političkom ličnošću 2004., jer je poslije 18 godina od kako je Turska dobila status kandidata za ulazak u EU, prvi uspio savladati glavne ideološke, političke i ekonomske prepone, i izboriti se za konačni datum početka pregovora o pristupanju Uniji. U svojoj zemlji je, nakon takve odluke zvaničnog Brisela, dočekan nedavno kao nacionalni heroj i kao takav će, sasvim sigurno, prvi nakon oca turske nacije Kemala Ataturka, biti i upisan u noviju istoriju ove nepredvidive zemlje.

Erdogan je, dakle, uspiješan u evropeizaciji svoje zemlje prvenstveno zbog toga što je uspio prepoznati skoro 20-godišnju frustraciju većine u svojoj zemlji, i što je interesima većine upsio podreiti vlastita religijska, politička i ljudska uvjerenja. Munjevitom brzinom je shvatio da Erdogan u svojoj kući i Erdogan na čelu vlade, ne mogu biti dvije iste ličnosti.

Tada, a bilo je to prije 26 mjeseci, kada su i Erdogan i Terzić postali premijeri, obje ove države su bile – svaka na svoj način - podjednako daleko od Brisela.

Brzo se, međutim, pokazalo da se bosansko-hercegovački premijer Terzić nije u stanju odvojiti od zavičaja, od svoje partijske ideologije i nacionalne pripadnosti. Zbog toga i nije postao uspješan premijer, narodi ga neće u BiH pamtiti, niti će Bosna i Hercegovina sa ovakvim liderima još zadugo biti ozbiljnija tema za stolom briselskih ''kadija'.

Što je još gore, Bosna i Hercegovina bi od Turske mogla preuzeti 20-godišnje zvono vječitog kandidata za članstvo u Evropskoj uniji, jer reforme koje se trenutno provode i politička bezvoljnost s kojom se to čini na nivou cijele zemlje, ne ulivaju nikakvu nadu da će suštinske promjene u BiH uskoro početi.

Za samo dvije godine, premijer Erdogan je uspio potisnuti iz ustava neprikosnovenu ulogu vojske u svim sektorima izvršne i nadzorne vlasti, a u BiH se ni deset godina od Dejtonskog ustava nije u stanju otvoriti makar dijalog o Ustavnim rješenjima koja su anti-evropska. Vijeće za nacionalnu sigurnost Turske, koje je do dolaska Erdogana, bilo najjača tvrđava moći i odlučivanja u ovoj zemlji, sada je samo savjetodavno tijelo u kojem sjede pretežno civili. Bosna i Hercegovina, pak, ima civilnog ministra vojske, ali nema ni državnu armiju. Za samo dvije godine vladanja Turskom, Erdogan je uspio pitanje obespravljenosti Korda dovesti u ravan međunacionalnih odnosa, a Bosna i Hercegovina je danas više nego prije deset godina podijeljena na Srbe, Bošnjake i na Hrvate.

Sve velike riječi o bosansko-hercegovačkim reformama, dakle, biće iluzija sve dok se i ovoj zemlji ne dogodi neki ovdašnji Rečep Tajip Erdogan, koji će biti u stanju prvo evropeizirati sebe.

  • Datum 28.02.2005
  • Autor Zekerijah Smajić
  • Štampaj Štampaj ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/AXko
  • Datum 28.02.2005
  • Autor Zekerijah Smajić
  • Štampaj Štampaj ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/AXko