Bosanci i Hercegovci u vrtlogu jezičkog meteža

„Svako normiranje jezika je glupost, jer jezik postoji i funkcioniše zahvaljujući jezičkom genu. Svako petljanje u rad tog gena, jednako je glupo kao i petljanje u rad gena koji naprimjer, upravlja funkcijom jetre ili slezene. To je jedan od razloga zašto je normiranje glupo, a drugi je taj što se proglasi jezičkih normativa jednostavno, ne primaju u narodu“, kaže Midhat Riđanović, profesor engleskog jezika i lingvistike, nešto kao Britannica koja se sama od sebe lista, tu pred vama.

Više od 60 godina, on osluškuje i čita jezik svoje sredine. “Govor, običan, svakodnevni govor je najkreativniji vid ljudske komunikacije. Govorom vi, ne neki način, ulazite u mozak drugih ljudi. Ja ne tvrdim da svi ljudi govore na kreativan način, ali govorni jezik u sebi nosi potencijal koji nema nijedan drugi lingvistički medij. Vješte i darovite osobe taj potencijal mogu iskoristiti da stvore fantastične efekte“, kaže sarajevski lingvista i dodaje da je pojam 'pravilnog' u modernoj lingvistici izbačen.

„U svaki društveni segment se ide preko jezika, a svaki segment ima svoje specifičnosti. Naprimjer, ako vi ne znate jezik podzemlja, jezik mafije, vi ne možete ući u podzemlje, ne možete postati mafija“, objašnjava profesor i naglašava da samo ono što je suprotno jezičkom osjećanju, nije pravilno. Zatim daje primjer. „Kad pričamo vic o Muji kojeg su pitali da li je čitao 'Na Drini Ćupriju', mi ćemo obavezno Mujin odgovor citirati riječima: 'Šta ba ćit'o, hod'o po njoj'.

Ako biste ovo preveli na 'književni jezik' pa rekli: 'Ne samo čitao nego i hodao po njoj', vic bi izgubio ono što je u njemu najsmješnije. Ili, zar je bolje reći za nešto što se dobro prodaje, nego: 'Ide k'o halva?' Došlo je do prave revolucije u lingvistici, koja je totalno nepoznata ovdje“, kaže Riđanović.

„Pa, dobro, profesore, kojim to jezikom govorimo?“

„Ne vodite psa veterinaru da mu nadije ime, pa nećete ni lingvisti dovesti jezik da mu nadije ime. Ime jezika nema veze sa suštinom. On je jedan, mnogo više jedan nego britanski i američki engleski. Često sam bio svjedok nesporazuma između Britanaca i Amerikanaca. Takvih jezičkih nesporazuma nema nikada kod nas. Ime ne bira lingvista, jer ja nemam na to pravo. Meni bi bilo logično, pošto se govori na teritoriji Bosne, da se zove 'bosanski'. Naziv 'Hercegovina' dodali su nam okupatori, prvo Turska, a zatim i Austrija. Iako sam Hercegovac, ja taj dio naziva zemlje – odbacujem. Ovo je zemlja Bosna u kojoj žive Bosanci koji govore bosanski jezik“, kaže Riđanović i dodaje da se u jezičkoj nauci smatra, da ljudi koji se bez teškoća sporazumijevaju, govore jedan jezik.

Prema tome, današnji bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski čine jedan jezik sa četiri naziva. „Ko god tvrdi da su u pitanju četiri razna jezika, ili je gluh, ili ćaknut, ili – što je gore nego biti gluh i ćaknut – ekstremni nacinalista“, kaže poznati bh. lingvista.

Drugo mišljenje

„Srbi, Hrvati, Crnogorci i Bošnjaci imaju jedan jezik. Riječ je o četiri južnoslavenska standardna jezika, potpuno ravnopravna kao sociolingvističke činjenice“, slaže se i profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, lingvista Senahid Halilović. „Dakle, mi u BiH govorimo jednim jezikom, pa, ipak, zastupnici u Parlamentu BiH traže da im se dokumenti za sjednice prevode sa srpskog na bosanski, bosanskog na hrvatski itd. i tako gluplje.

„Kolega Baotić (Josip, op.aut.) i ja bili smo u jednoj komisiji koja je predložila rješenje, koje eto, nažalost, nije prihvaćeno... Htjeli smo malo relaksirati situaciju i sugerirali smo mogućnost da se svi dokumenti za sjednice printaju jedanput na jednom, drugi put na drugom, a treći put na trećem standardnom jeziku, ali to nije prihvaćeno. Time bi se smanjili troškovi printanja, a i odaslala bi se poruka da se odlično možemo razumjeti ako ima dobre volje, da možemo jeftinije prakticirati tu svoju ustavnu kategoriju ravnopravnosti jezika u BiH“, kaže profesor Halilović i dodaje da danas u BiH imamo i getioziranje mladih na osnovu jezika u segregacijskom projektu „Dvije škole pod jednim krovom“.

„Ako kažeš 'tko' ideš na jedan ulaz škole, a ako kažeš 'ko', ideš na drugi. Mi nažalost, ne učimo mlade da je to jedan jezik. Ne insistiramo na sličnostima, nego na razlikama“, kaže Halilović. „A onda ste vi napisali 'Pravopis bosanskog jezika' gdje ste upravo insistirali na razlikama, uvodeći fonem 'h' (lahko, mehko, kahva, op. aut.) Nije li to upravo nešto čime se želi istaći posebnost bosanskog jezika?“ pitam.

„Bosanski jezik nije, jest jednako srpski standardni jezik. Bosanski jezik i hrvatski jezik nije jest jednako, srpski standardni jezik. Dakle, standardiziranje bosanskog jezika, srpskog ili hrvatskog, samim tim što se ne dešava u jednom centru, samim time kao što je ranije bilo, nije monocentrična standardizacija, nego policentrična i samim tim što se dešava u nekoliko kulturnih centara, nužna su različita rješenja u jednom, drugom i trećem standardu.“ Ovdje bih željela reći da mi ništa nije jasno, ali nažalost, bojim se da mi je sve jasno.

Jezička politika – odraz nacionalne politike

„Prema jeziku postoje tri odnosa. Jedan je njegova struktura, drugi je njegova funkcija u društvenoj zajednici, a treći je emotivni odnos svakog govornika. Kad govorimo o jeziku kojim govore Srbi, Bošnjaci, Hrvati i Crnogorci, kao strukturi, onda je to jedan jezik standardne forme, koja je stvarana od 1850. godine, pa sve do devedesetih godina prošloga stoljeća“, kaže poznati bh. lingvista Josip Baotić, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

„Drugo je pitanje, naravno, kada jeziku pristupamo sa funkcionalnog aspekta i kada se ostane u okviru njegove standardne forme, da li je ta standardna forma unificirana do kraja, da u njoj nisu prepoznatljivi nacionalni izbori i nacionale realizacije? Kada je u pitanju jezik bilo koje višenacionalne zajednice, onda u njemu nije teško prepoznati jezik realizacije u okviru bilo kojeg nacionalnog korpusa“, primjećuje profesor Baotić i podvlači da je jezička politika uvijek odraz nacionalne politike.

Ako je cilj nacionalne politike integracija društva, onda će se i jezik staviti u funkciju integracije društva i obratno. „U ovom našem vremenu koje je karakteristično po dezintegraciji društva, jezik je razbijen do tog nivoa da imamo 'dvije škole pod jednim krovom' i to da učenici jedne nacionalnosti ne mogu slušati nastavu na jeziku druge nacionalnosti, iako je to isti jezik“, kaže profesor Baotić.

Dakle, naš jezik, kojim govorimo u BiH je nešto kao proizvod 3 u 1. Samo što nas niko ne kupuje.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić