Borba Rohingya muslimana za državljanstvo

U protekla dva mjeseca su, prema navodima UN-a, najmanje 600.000 Rohingya od kojih je većina bez državljanstva izbjegla je iz Mjanmara u Bangladeš. Mnogi stanovnici Mjanmara Rohinye nazivaju "Bengalcima" čime se želi ukazati na to da su pripadnici te skupine izvorno useljenici iz susjednog Bangladeša. Bangladeš opet ukazuje na to da Rohingye već generacijama žive u Mjanmaru.

Međunarodna zajednica se trudi koliko god je u njezinoj moći da uspostavi kontrolu nad humanitarnom katastrofom u izbjegličkim kampovima u Bangladešu koji postaju sve veći. No, doista odgovornima za te ljude se ne osjeća nitko, ni Bangladeš, ni Mjanmar, a ni ijedna druga zemlja na svijetu, jer ti ljudi nemaju državljanstvo.

Dugoročnog i nosivog rješenja, međutim, ne može biti sve dok Rohingye ne dobiju državljanstvo. Utoliko je i jedno povjerenstvo za mjanmarsku Rakhina državu, na čijem je čelu bivši generalni tajnik UN-a Kofi Annan, postavilo pitanje državljanstva u fokus svog izvješća. Na dan objavljivanja istog je aktualna izbjeglička kriza započela.

Stanje bez državljanstva krši međunarodno pravo?

Stanje bez državljanstva u međunarodnom pravu ustvari nije predviđeno, kako u intervjuu za Deutsche Welle pojašnjava Martin Stiller, pravnik iz Beča koji se bavio tom temom. "Međunarodno pravo polazi od toga da se svaki čovjek trebao moći pridodati jednoj državi. To je uobičajen slučaj."

Za izuzetak "stanje bez državljanstva" Ujedinjeni narodi imaju dva sporazum. Onaj iz 1954. regulira pravni status ljudi bez državljanstva i u biti je njegova svrha da se te ljude ne smije lošije tretirati nego strance koji imaju državljanstvo neke zemlje. Sporazum iz 1961. je usmjeren na izbjegavanje, odnosno umanjivanje stanja bez državljanstva tako što dodjeljivanje državljanstva podčinjava određenim pravilima, a oduzimanje državljanstva otežava. Bangladeš i Mjanmar se nisu pridružili ni jednom ni drugom sporazumu. 

Unatoč tim sporazumima se mora istaknuti da stanje bez državljanstva, odnosno prouzrokovanje stanja bez državljanstva od strane jedne države samo po sebi ne krši međunarodno pravo, pojašnjava stručnjak Stiller. Prema njegovim riječima to ima veze s tim da "svaka država sama smije regulirati koji uvjeti moraju biti ispunjeni da bi jedna osoba dobila državljanstvo. Ako ta osoba ne ispuni uvjete, onda se državljanstvo ne stječe na primjer rođenjem. Države su tu relativno slobodne, pri čemu se uvjeti za dobivanje državljanstva naravno ne smiju kositi s međunarodnim pravom."

Važeći zakon o državljanstvu Mjanmara iz 1982., doduše, ne krši međunarodno pravo, ali je ipak problematično, što prije svega ima veze sa jakom orijentacijom prema etničkoj pripadnosti. Taj zakon je s gledišta UN-a dijelom u protivnosti s međunarodnim principom o nediskriminiranju. Taj zakon iz 1982. je nastavak onog iz 1948. u kojem je ta zemlja, koja je tada postala neovisna, odredila da državljanin može biti samo onaj tko pripada jednoj od osam priznatih indigenih naroda i čija je obitelj od 1823. stalno naseljena unutar državnog područja. 1823. je naime bila posljednja godina prije nego je uspostavljena britanska kolonijalna vlast u toj zemlji. Pored toga postoje daljnji uvjeti pod kojima se moglo steći državljanstvo, na primjer dokaz da su vlastiti preci već dvije generacije živjeli u Mjanmaru. 

Rasa kao odlučujući kriterij

1982. je socijalistička vlada premijera Ne Wina nanovo formulirala zakon o državljanstvu i ukinula izuzetke koji su definirani 1948. godine. Time je bilo puno teže postati državljanin Mjanmara. No, tim zakonom je i eksplicitno određeno da onaj tko je posjedovao državljanstvo prije nego je zakon stupio na snagu, to državljanstvo može i zadržati. "Unatoč njegove očite rasističke i nazadno orijentirane intencije, nikome nije oduzeto državljanstvo, osim ako ga je dobio prijevarom", pojasnio je Nick Cheesman, politolog s Australijskog nacionalnog sveučilišta, u jednom članku na online-platformi "E-International Relations". Često isticani prigovor kako su Rohingye 1982. na osnovu izmijenjenog zakona izgubile pravo na državljanstvo, prema tome nije istinit.

Cheesman ističe da su Rohingye svoje državljanstvo izgubile u jednom procesu koji se vukao godinama, i to manje zbog zakonskih odredaba, a više zbog dijelom pogrešne primjene i kršenja zakona. On navodi kako su posebno kasnih 80-ih i ranih 90-ih tadašnje vojne vlasti desetinama tisuća muslimana izdali tek privremene dokumente ili nisu izdali nikakve osobne iskaznice.

Dilema Rohingya

Rohingye koje su u to vrijeme patile zbog masivne diskriminacije i izuzeća iz države su reagirale tako što su na političkoj razini tražile da ih se prizna kao "devetu rasu". To je, međutim, pojačalo otpor drugih etničkih manjina, posebno Rakhina koji u svojoj Rakhina državi predstavljaju budističku većinu o koji, između ostalog, strahuju da bi se njihova država mogla podijeliti. Danas svaka od osam priznatih manjina ima vlastitu državu u Mjanmaru koji je službeno unija država.

Cheesman ukazuje na to priznavanje Rohingya kao devete "nacionalne rase" ne bi bilo pravo rješenje jer bi to vodilo u proturječnost. "Kako bi se to moglo zatražiti, oni bi trebali načelno odobriti rasističku logiku zakona."

Moguće rješenje koje Cheesman spominje bi bilo načelno stavljanje pod znak pitanja uskog povezivanja državljanstva s etničkom pripadnošću. I Kofi Annanavo povjerenstvo je došlo do zaključka da zakon o državljanstvu iz 1982. i povezivanje s etničkom pripadnošću i državljanstvo nisu više u skladu s vremenom.