1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Borba bh. društva sa ratnim traumama

Prekid „zavjere šutnje“, transgeneracijske traume, suočavanje bh. društva sa prošlošću..., neke su od tema o kojim za Deutsche Welle govori Dr. Amra Delić iz Centra za mentalno zdravlje u Tuzli.

Deutsche Welle: Vi govorite o tome da je u BiH potrebno prekinuti zavjeru šutnje kad je riječ o prethodnom ratu. Ovo zvuči skoro kao paradoksalno s obzirom na činjenicu da se o zbivanjima u ratu govori svakodnevno. O čemu je zapravo riječ kada govorite o prekidu zavjere šutnje?

Dr. Delić: Da, zvuči paradoksalno govoriti o "zavjeri šutnje" kada se zbilja svakodnevno govori o ratu. Međutim, prostor uglavnom dobijaju oni koji govore u političke svrhe, u svrhu zadržavanja konfliktnog stanja fabriciranjem međunacionalnih tenzija i podjela, pri čemu se uglavnom fokusira na priču o tome šta je jedna etnička grupa uradila drugoj i sl. Kada psihijatri i psiholozi govore o prekidu "zavjere šutnje", to se odnosi na značaj govora onih čiji se glas jos uvijek ne čuje, tj. onih koji još uvijek ne smiju govoriti. Ovih dana je aktualno otkrivanje masovne grobnice u Tomašici kod Prijedora o čemu se šutilo i šuti 20 godina. No, sve dok ne pronađu i dostojno ne sahrane nestale i ubijene članove svojih porodica, preživjeli ne mogu dovršiti proces žalovanja, te otuda šutnja o zločinima dodatno povrjeđuje i onemogućava integriranje traumatskih iskustava i iscjeljivanje psihičkih rana.

Dr. Amra Delić je specijalista neuropsihijatar i psihoterapeut, aktivista u oblasti ljudskih prava, dijaloga i pomirenja. Fokus istraživačkog interesovanja je psihotraumatologija

Dr. Amra Delić je specijalista neuropsihijatar i psihoterapeut, aktivista u oblasti ljudskih prava, dijaloga i pomirenja. Fokus istraživačkog interesovanja je psihotraumatologija

Deutsche Welle: Do danas je ostala zapamćena i mnogo puta citirana izjava Ratka Mladića nakon što su srpske trupe zauzele Srebrenicu u kojoj on kaže: “Osvetili smo se Turcima za borbu protiv dahija.” Kako tumačite Vi ovu izjavu?

Dr. Delić: Ovdje je neophodno izbjeći upadanje u zamku ideoloških i političkih manipulacija „fantazmima osvete“ i „mitologizirane izabrane traume“ koja je narativima i intergeneracijskim prenošenjem postala dio kulturne baštine, iako njen sadržaj ne potvrđuju historijske činjenice. Ovakvom izjavom zloupotrijebljena su i potaknuta nacionalna osjećanja srpskog naroda, pobuđene najprimitivnije strasti u ljudima vezano za nepodnošenje „drugoga“ i stvaranje koncepta neprijatelja, predrasude o „drugome“, kao što je predrasuda da su Bosanski muslimani Turci, putem kojih dotadašnje komsije, susjedi, prijatelji, postaju kopilad, da'ije i sl., i čime se žrtva dehumanizira. Ova izjava, zapravo, ima za cilj zataškavanje stvarne istine i prikrivanje već postojećeg političkog plana rukovodstva RS da se genocid počini, tj. prikrivanje jedne druge Mladićeve izjave koja razotkriva prvi strateški cilj koji je stavljen pred VRS-a, a to je „razdvajanje Srba od Muslimana i Hrvata“, kako se to i navodi u zapisniku sa sjednice srpske Skupštine održane na Palama 12. marta 1992.godine, na dan kada je Mladić imenovan za komandanta VRS, a koji tom prilikom komentira: „To je, ljudi, genocid“, pitajući se kako će to gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik objasniti svijetu. Političke manipulacije nacionalnim osjećanjima i psihologijom grupe zarad ostvarenja ratnih i političkih ciljeva potrebno je dekonstruirati i demitologizirati, i to jednako, na svim stranama.

Između bivših i budućih transgeneracijskih trauma

Deutsche Welle: Je li BiH u opasnosti da joj se dogodi val transgeneracijskih trauma?

Dr. Delić: Postoji rizik od transgeneracijskog prijenosa osjećanja vezanih za ratnu traumu. Ovo otuda što, iako se do sada dosta radilo na psihičkim posljedicama traume, posebno u godinama neposredno nakon rata, svakodnevna medijska podsjećanja na ratna zbivanja: iskopavanje masovnih grobnica, prikazivanje na TV ili u drugim medijima fotografija kostiju, posmrtnih i drugih ostataka žrtava, prolongiraju i ponovno traumatiziraju stanovništvo Bosne i Hercegovine, te je ono, i 20 godina poslije, gotovo svakodnevno još uvijek u ratu. Uz to, djeci se na izvjestan način šalju duple poruke – s jedne strane dobivaju poruke u školi da se o ratu ne govori, a s druge strane, poruke iz medija prema kojima je konflikt sveprisutan.

Po osnovu dugogodišnjeg iskustva u radu sa žrtvama i preživjelim ratne traume, a imajući u vidu aktualni društveni kontekst, mišljenja sam da je potrebno još dosta psihološkog rada i socijalne podrške ljudima koji su preživjeli rat „na svim stranama“, posebno osobama koje imaju gubitke, nestale članove porodica, iskustvo boravka u logoru, iskustvo ratnog silovanja i dr., a čiji status još uvijek nije riješen, za koji se i dalje vežu stigma, stid, strah i svojevrsna zavjera šutnje.

Ono što ne bi smjeli dopustiti jeste da se uloga, tj. status žrtve ideologizira i politizira, prije svega iz pijeteta prema žrtvama, ali i zbog toga što zadržavanje u ulozi žrtve zapravo blokira i proradu emocija, i oporavak i posttraumatski razvoj, pa tako i adekvatno suočavanje s prošlošću.

Deutsche Welle: Kako je uopće moguće tretirati transgeneracijsku traumu?

Dr. Delić: Zaborav proslosti i „zavjera šutnje“ ne vode liječenju kolektivne traume. Većina istraživača u oblasti socijalne traume koji su svoja istraživanja radili u BiH i šire u regionu, navode da ovaj region nikada nije imao potencijal da konstruktivno razriješi svoja traumatska iskustva, niti da se adekvatno suoči sa vlastitom zajedničkom tragičnom proslošću, obilježenom masovnim stradanjima i patnjama stanovništva.

Prijenos osjećanja vezanih za traumatske događaje s generacije na generaciju odvija se na nesvjesnoj razini. Psihoanalitičar Klain navodi da je „poznato da narodi koji iz povijesti nisu ništa naučili, ostaju njeni zatočenici i moraju je ponavljati.“

Da bi budućim generacijama sa ovih prostora olakšali teret prošlosti i „teret nasljeđa šutanja“, ma koliko to bilo bolno i uznemirujuće, iznimno je važno da se traumatsko iskustvo detabuizira, da se prekine šutnja i izgovaranjem neizgovorenog omogući dreniranje, cišćenje „zagnojenih“ psihičkih rana. Na individualnom planu, u svrhu oporavka, neophodno je čim prije izaći iz uloge žrtve i traumu sagledati drugim očima, iz drugog ugla - iz perspektive preživjelog koji svjedoči ono što se uistinu dogodilo...

Na socioloskom planu također, umjesto neprihvatanja objektivnih historijskih istina, nepriznavanja traume drugoga i negiranja zločina, iznimno je važno da se prekine šutnja unutar svake etničke grupe o zločinima koje je ta grupa počinila drugima, kao i zločinima koje su doživjeli od drugih, da se preuzme odgovornost i počinioci zločina na svim stranama kazne. Put koji vodi smanjenju posljedica ratne traume uključuje svojevrstan mitski revizionizam i kritički osvrt na historiju, a psihosocijalni rad sa populacijom odraslih i sa porodicama treba da se fokusira na kolektivno suočavanje s prošlošću i pomirenje - uspostavljanjem dijaloga, suosjećanjem sa emocionalnom patnjom „drugoga“, prihvatanjem prošlosti, omogućavanjem dovršetka žalovanja i memorijalizacijom mjesta stradanja žrtava na svim stranama. U suprotnom, ostajemo zatočenici prošlosti, bez jasnije vizije o budućnosti.

Srebrenica - "izabrana trauma" šire međunarodne zajednice

Deutsche Welle: Nemoguće je zaobići pitanje tzv. izabrane traume o kojoj je prvi govorio američki psihijatar i psihoanalitičar Vamik Volkan. On govori o izabranoj traumi srpskog naroda o Kosovu polju. Koje su to još izabrane traume među narodima bivše Jugoslavije?

Dr. Delić: Za neke je to Gazimestan, a za neke Jadovno, zatim Jasenovac, Bleiburg i „Križni put“ (Tezno), dok bi po nekima i Goli Otok mogao imati elemente izabrane traume.

Deutsche Welle: Može li se dogoditi da Srebrenica postane izabrana trauma bosnjačkog naroda?

Dr. Delić: Da, vrlo moguće, jer se kao paradigma stradanja Bošnjaka u proteklom ratu najviše ističe Srebrenica. Ovdje je važno naglasiti da u mentalnim reprezentacijama ljudi „izabrana trauma“ nije neizostavno bazirana na empirijskim dokazima niti objektivnim historijskim činjenicama. U slučaju Srebrenice, masovno stradanje Bošnjaka o kojem se na „jednoj strani“ tako mnogo govori, a na „drugoj strani“ negira, prešućuje ili zataškava, „demitologizirano“ je, da tako kažem, i dokazano pomoću DNK analiza, a sa pravne strane genocid u Srebrenici je sudski potvrđen i njegovi planeri, nalogodavci i počinitelji nalaze se ili su već procesuirani u Hagu.

Obzirom na status „zaštićene zone“ koji je tokom rata imala, moguće je da Srebrenica postane „izabrana trauma“ i holandskog naroda, bez obzira na njihovu fizičku distancu, ako uzmemo u obzir ostavku koju je dala kompletna vlada Holandije nakon njihove istrage o Srebrenici, izjave holandskih vojnika koji su tamo boravili, rezultate istraživanja sprovedenih od strane holandskih znanstvenika i njihove publikacije o onome što se u Srebrenici dešavalo. Na to bi mogao upućivati i rezultat sudskog spora koji su protiv Holandije dobili gospodin Hasan Nuhanović i familija Rize Mustafića, a kojim je potvrđena ogovornost Holandije za smrt trojice Bošnjaka u Potočarima 1995. godine.

U Berlinu je početkom godine osnovana mreža Trauma Trust and Memory. Mreža okuplja psihologe, psihijatre i studente ovih oblasti iz Njemačke, BiH, Srbije i Bugarske s ciljem razmjene iskustava o socijalnoj traumi. Među njima je i Dr. Amra Delić

U Berlinu je početkom godine osnovana mreža Trauma Trust and Memory. Mreža okuplja psihologe, psihijatre i studente ovih oblasti iz Njemačke, BiH, Srbije i Bugarske s ciljem razmjene iskustava o socijalnoj traumi. Među njima je i Dr. Amra Delić

Ako je suditi prema izjavi bivšeg generalnog sekretara UN-a, Kofi Annana: "Srebrenica je najcrnja stranica u historiji UN-a", pa i izjavi Američkog predsjednika Baracka Obame na dan obilježavanja 15. godišnjice genocida u Potočarima: "Užas Srebrenice je mrlja na našoj kolektivnoj savjesti...“, Srebrenica bi možda mogla postati i „izabrana trauma“ šire međunarodne zajednice.

Deutsche Welle: Vi ste članica mreže Trauma Trust and Memory. Kakva su Vaša iskustva u radu sa kolegama iz BiH, ali i iz drugih zemalja. Postoji li spremnost na nivou struke za konstruktivne rasprave o svemu što se dogodilo ili bolje reći za prekid zavjere šutnje i medu psiholozima i psihijatrima?

Dr. Delić: U Federaciji BiH značajan broj psihijatara, psihologa, pedagoga, socijalnih radnika i uposlenika NVO, educiran je za rad sa posljedicama psihičke traume i mi koji se bavimo tom problematikom zapravo radimo na prekidanju šutnje. Ono sto nedostaje jeste zajednički rad i zajedničko djelovanje u ovoj oblasti psihijatara i psihologa iz RS, Federacije i Brčko Distrikta, a uspostavljanje snažnije mreže na tom nivou značajno bi doprinijelo pomirenju. Isto se odnosi i na suradnju sa kolegama iz regiona, koja se zadnjih godina ubrzano razvija, ali je postojeća „zavjera šutnje“ uglavnom tabu-tema. Iskustva u okviru međunarodnih projekata, uz tzv. medijaciju stranaca, pozitivna su, ali su vrlo rijetka. U okviru TTM mreže, ove godine je započela značajna prekogranična suradnja sa kolegama iz RS, Srbije, Njemačke i Bugarske.

Deutsche Welle: Koliko mreza TTM moze zaista doprinijeti u procesu suocavanja sa traumama koje su se dogodile u nasem regionu u proteklom ratu, ali i u prethodnim konfliktima koji su ocito ostali, iz psiholoskog ugla gledano, neadekvatno tretirani?

Dr. Delić: Kroz TTM mrežu pokrenute su vrlo važne aktivnosti u smislu konstruktivnog suočavanja s prošlošću i istinom dijela akademske zajednice putem dijaloga, razmjene kliničkih, stručnih i istraživačkih znanja i iskustava, posjeta memorijalima i dr. Smatram vaznim za napomenuti da je TTM mreža bila poticaj da nešto slično započnemo i sami, na lokalnom i regionalnom nivou, te smo u oktobru 2013. godine u Tuzli organizirali interdsiciplinarni skup na temu “Mitomanska historijska svijest, trauma i grupni identitet”, sa učesnicima iz Sarajeva, Beograda i Tuzle, nakon kojeg ova inicijativa već pokazuje tendenciju razvoja.

Deutsche Welle: Je li bh. društvo u ovom trenutku uopće spremno za suočavanje sa prošlošću i pomirenje?

Dr. Delić: Bosanskogercegovačko društvo nije spremno. S jedne strane imamo pogubne ideologije i politike koje u svrhu ostvarenja svojih političkih ciljeva, zadržavanja nadmoći i ekskluziviteta na vladajuće pozicije ne prestaju fabricirati etnonacionalizme i tenzije, pokušavajući i dalje manipulirati masama, poticanjem projektivnih tendenci i predrasuda u odnosu na različite etničke grupe te formiranja negativnih identiteta, „selektivnog pamćenja“, mitomanske svijesti, iskrivljavanja historijskih činjenica, nepriznavanja traume „drugoga“ i zataškivanja objektivne istine. S druge strane imamo jedno stanje apatije, pasivnost i potrebu većine „običnih“ ljudi da „zaborave“ prošlost.

Međutim, to nije put koji vodi individualnom i kolektivnom ozdravljenju, i ma koliko konstruktivno suočavanje s prošlošću i istinom bilo uznemirujuće i bolno, moramo znati da se bez objektivnog uvida u prošlost izlažemo većoj mogućnosti ponavljanja historijskih grešaka i ponovnoj reaktivaciji sociološki i psihološki nerazrješenih konflikata. Postavlja se pitanje šta je to što želimo budućim generacijama na ovim prostorima? Ako im želimo olakšati teret prošlosti, onda imamo moralnu obavezu i odgovornost da prekinemo „zavjeru šutnje“ i pokazemo spremnost za nepristrasnu analizu i dublje razumijevanje kolektivne traume, a prije svega za kritički osvrt na zločine počinjene tokom recentne historije, uključjući i one poćinjene od strane pripadnika vlastite grupe kojoj prema etničkoj odrednici pripadamo ili u koju nas svrstavaju. Bez iskazivanja poštovanja prema žrtvama, humaniziranja društvenog konteksta, zaštite ljuskih prava i poštivanja ljudske vrijednosti i dostojanstva, nema ni istinskoga mira, a ni svjetlije budućnosti.

Autorka: Zorica Ilić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić