1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Bolne tačke u sporu sa Iranom

Predstavnici SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Rusije, Kine i Njemačke pregovaraju sa Iranom o atomskom programu. Uprkos optimizmu pregovarača, ostaju velike prepreke koje valja prevazići. Vremena za to sve je manje.

default

Razgovori u Ženevi o iranskom atomskom programu u novembru 2013. godine

Kompromis u dugogodišnjoj svađi oko iranskog nuklearnog programa trebalo bi postići najkasnije do sledećeg ponedjeljka, 24. novembra 2014. Predstavnici međunarodne zajednice i Irana zacrtali su taj rok prije godinu dana, u okviru prelaznog sporazuma koji je postignut u Ženevi.

Sada su predstavnici takozvane Grupe 5+1, koju čine pet stalnih članica Saveta bezbjednosti i Njemačka, ponovo za pregovaračkim stolom sa delegacijom Irana. Od ove runde razgovora očekuje se mnogo. Iako su male šanse da će pregovori sasvim propasti, potpuno usklađivanje stavova još uvijek je daleko – naime, nužno je pronaći rješenje za dva ključna sporna pitanja, kao i nekoliko manje važnih pojedinosti.

Obogaćivanje uranijuma

Iran trenutno posjeduje približno 19.000 centrifuga, od koji se oko polovina koristi za obogaćivanje uranijuma. Preostale centrifuge još nisu puštene u rad. Po podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), oko hiljadu centrifuga pripadaju najnovijoj generaciji takvih mašina, što ih čini posebno efikasnim. Teoretski, iranski pogoni mogli bi da se koriste i za brzu proizvodnju uranijuma za atomsko oružje. S druge strane, Iran naglašava da su i najmodernije centrifuge dio mirnodopskog nuklearnog programa.

Abbas Araghchi

Abbas Araghchi, predstavnik Irana u pregovorima o atomskom programu

Obogaćivanje uranijuma najvažniji je kamen spoticanja između Irana i zapadnih zemalja. Po tom pitanju, Rusija bi mogla da odigra ključnu ulogu. Naime, Moskva i Teheran su prošle nedjelje potpisali sporazum po kome Rusija dobija pravo da izgradi osam nuklearnih postrojenja u Iranu. Osim toga, Rusija bi trebalo da isporučuje šipke nuklearnog goriva za snabdijevanje postrojenja.

Sudeći po nezvaničnim informacijama, Teheran je nedavno signalizirao da je spreman da ustupke i čak uslovno prihvatio mogućnost da pošalje veliki dio svojih zaliha uranijuma u Rusiju na skladištenje. U tom slučaju, moguće je čak i da bi se proces obogaćivanja uranijuma mogao odvijati u Rusiji, pod stalnom kontrolom Međunarodne agencije za atomsku energiju. To bi donekle umirilo strahove dijelova međunarodne zajednice, jer bi pod takvim uslovima eventualna proizvodnja atomskog oružja u Iranu morala da potraje znatno duže.

Ukidanje sankcija

Iran želi neodložno podizanje embarga i kaznenih mjera. Istovremeno, međunarodna zajednica želi da se najpre uvjeri da Iran ni kom slučaju neće imati mogućnost da stvori atomsku bombu. U tom uskom međuprostoru, pregovarači moraju da pronađu put duž koga će se smjenjivati ustupci Irana i postepeno ukidanje sankcija. Pri tome se mora prevazići značajan otpor na obje strane. U Iranu postoje konzervativni krugovi koji se protive ublažavanju stavova jer nisu zadovoljni tempom ukidanja sankcija.

Povrh toga, uticajne grupe kao što je Revolucionarna garda, navodno imaju direktnu korist od zapadnih sankcija, jer kontrolišu uvoz i izvoz, kao i ilegalni protok robe. Na drugoj strani, vlasti u Izraelu i američki republikanci upozoravaju da Iranu ne treba prebrzo popuštati.

Schwerwasserreaktor Arak

Reaktor Arak

Reaktor teške vode Arak

Oko jednog pitanja vlada sloga, a to je budućnost reaktora teške vode u Araku. Za razliku od drugih nuklearnih postrojenja, takav reaktor može da koristi neobogaćeni uranijum kao gorivo. Iran posjeduje velike zalihe prirodnog uranijuma, što ga čini posebno privlačnim za eksploataciju. Istovremeno, kada se on koristi, dobija se više plutonijuma nego kod reaktora koji rade sa obogaćenim uranijumom, a taj plutonijum se može koristiti za proizvodnju atomskog oružja. Predstavnici međunarodne zajednice zato zahtijevaju da se reaktor preradi tako da daje manje plutonijuma.

U skladu sa dogovorom iz Ženeve, Iran je zamrzao svoje obogaćivanje uranijuma, pauzirao gradnju reaktora u Araku i dopustio strože međunarodne kontrole svojih nuklearnih postrojenja. Zauzvrat su pojedine sankcije ublažene.

Čak i kod najspornijeg pitanja – kontrole koju sprovodi Međunarodna agencija za atomsku energiju – zabilježeni su izvjesni pomaci. Međunarodna zajednica traži redovan i neograničen pristup svim iranskim nuklearnim postrojenjima i zamjera vlastima u Teheranu zbog nedostatka transparentnosti, blokade inspekcija i tajnih nuklearnih pogona u zemlji. Zbog toga Grupa 5+1 traži garancije da će nakon postizanja sporazuma uslijediti još strože i temeljnije kontrole, da bi se utvrdilo da se Teheran pridržava svega što je dogovoreno. U prelaznom sporazumu, koji je potpisan novembra prošle godine, Iran je obećao više transparentnosti, iako IAEA, kako kažu njeni predstavnici, još uvijek nema potpuni pristup iranskim pogonima.