Bolesti zdravstvenog osiguranja FBiH
24. april 2018
"Moje dijete je sa 16 mjeseci života oboljelo od dijabetesa tipa 1. Više od šest godina smo čekali na inzulinsku pumpicu, koju je dobilo tek nedavno”, kaže za Deutsche Welle Mirela Šišić iz Udruženja dijabetičara djece i omladine Kantona Sarajevo.
Udruženje, kako kaže, broji više od 150 članova. Mali pacijenti, suočeni s teškim, doživotnim oboljenjem, suočavaju se i sa mnoštvom problema tamo gdje bi im odgovorne institucije - Zavodi zdravstvenog osiguranja (ZZO), trebale osigurati ono najneophodnije. "Najveći problem je nedovoljan broj trakica (za mjerenje nivoa šećera u krvi), nedovoljan broj inzulinskih pumpi, a posebno činjenica da je lijek Glukagon skinut s esencijalne liste lijekova i stavljen na bolničku listu lijekova”, kaže Šišić. Inače, Glukagon je lijek u vidu injekcije, koji u slučaju teške hipoglikemije - naglog pada šećera u krvi, oboljelima doslovce spašava život.
"Kada odemo u bolnicu, oni nemaju Glukagon, onda idemo u apoteke, molimo ih da naruče, da bar možemo kupiti lijek čija jedna doza košta 48 KM (24 eura)”, objašnjava Šišić. Taj lijek,neophodan za oboljele od dijabetesa tipa 1, dodaje, nije jedini problem. “Naša djeca koriste inzulinske pumpe, inzulinske penove, trakice za mjerenje šećera i Glukagon. To im je neophodno”, kaže Šišić.
5.500 uboda godišnje
Ona pojašnjava kako je pacijent sa utvrđenim dijabetesom tipa 1 doživotno ovisan o inzulinu. Ono što će oboljelog pratiti kroz cijeli život je bockanje, prvo u prst - kako bi se izmjerio nivo šećera u krvi, a zatim, najčešće u stomak, kako bi pomoću tzv. inzulinskog pena (olovke) bio apliciran inzulin.
"Samo penovima se naša djeca bodu 4-6 puta dnevno, a za mjerenje šećera i do 10 puta dnevno... što znači oko 5.500 uboda iglom godišnje”, kaže Šišić. Teško je zamisliti šta to znači za male pacijente, čija je starosna dob često ispod navršenih godinu dana života. Problem bi bio znatno olakšan nabavkom kontinuiranih mjerača šećera, koji se postavljaju na nadlakticu, pa se nivo šećera u krvi ne mora provjeravati bockanjem prsta, te inzulinske pumpice, koja se ugrađuje i dozira inzulin umjesto bodenja inzulinskim penom.
Pumpice i kontinuirani mjerači šećera, prema riječima Mirele Šišić, za 300 puta smanjuju broj uboda u toku samo jednog mjeseca. Ono što oboljeli dobiju na osnovu zdravstvenog osiguranja su inzulinski penovi i trakice za mjerenje šećera u krvi. Istovremeno, Zavod zdravstvenog osiguranja (ZZO), tvrdi Šišić, odobrava tek 10 inzulinskih pumpica na 30 oboljele djece, čime se stvaraju dugačke liste čekanja.
Nedostatak citostatika
Situacija nije ništa povoljnija ni za ostale korisnike zdravstvenog osiguranja, koje je u BiH zakonski obavezno. Tako se nedavno oglasila i Klinika za onkologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), najvećeg u BiH, budući da je 30 pacijenata oboljelih od karcinoma ostalo bez terapije koju Zavod za osiguranje i reosiguranje FBiH nije osigurao na vrijeme. Kako je za medije izjavio prof. dr. Semir Bešlija, šef Klinike za onkologiju KCUS, više od tri sedmice na klinici nema citostatika: Cisplatina, Gemzara, Vinkristina, Bleocina, Metotrexata, te Taxotera, “a pacijenti se privatno snalaze ili čekaju”.
“Snalaženje” često podrazumijeva posjete privatnim klinikama, gdje pacijenti sami snose troškove pregleda, zahvata ili liječenja, pa se stiče dojam da su takve klinike samo za ‘privilegirane’, one sa dubljim džepom. Takvo shvatanje, kako za Deutsche Welle pojašnjava dr. Mirsad Đugum, osnivač i vlasnik privatne poliklinike “Atrijum” u Sarajevu, je “apsolutno pogrešno”.
"Zdravstveni sistem je jedan. Da li je to javni ili privatni sektor, samo se razlikuju titulari vlasništva. Privatne poliklinike, bolnice ili ordinacije otvara privatni kapital i on je njihov osnivač”, kaže dr Đugum. Za dugačke liste čekanja na određene preglede, nedostatak lijekova i sveopći haos u zdravstvenom sistemu okrivljuje sistem općenito, kao i nepridržavanje važećih zakona.
Privatne klinike za "odabrane”?
"Zakon o zdravstvenom osiguranju još iz 1997. godine na nivou FBiH je jasno odredio da su javne zdravstvene ustanove i privatne zdravstvene ustanove u istom nivou i istoj, da tako kažem, mogućnosti da zaključuju ugovore sa Zavodima zdravstvenog osiguranja, a u cilju da se koriste i jedni i drugi kapaciteti za usluge pacijentima, odnosno, da se pacijenti koriste svojim pravom da mogu birati korištenje zdravstvenih usluga u privatnom ili javnom sektoru”, naglašava dr. Đugum.
Na žalost, ističe on, Zakon iz ‘97. godine ni danas se ne poštuje. "Neki slučajevi provođenja Zakona se pojave u praksi individualno, ako negdje neko odškrine neka druga vrata, ili za manipulacije i mahinacije. Ali, primjena Zakona apsolutno nije zaživjela u praksi, bez obzira na veliki broj pritužbi ili procesa koji se vode pred sudovima ili pred konkurencijskim vijećima”.
Takva situacija, tvrdi dr. Đugum, “negativno utječe i na zdravstvene radnike i na pacijente”, stvarajući jaz među njima i dajući pacijentima osnovu da često za sve krive ljekare. “Osiguranici nemaju pravo da koriste zakonske procese u svom odabiru liječenja. Zdravstveni radnici u privatnom sektoru ne mogu, bez obzira na zakonske regulative, da koriste ZZO kao finansijera za usluge pacijenata i možda to stvara dojam da je privatni sektor samo za odabrane”.
Đugum: “Dosta posla za istražne organe”
Dr. Đugum je siguran da u ZZO ima dovoljno novca za kvalitetno liječenje pacijenata, bez obzira da li se radi o javnim ili privatnim klinikama. Problem, između ostalog je, kako pojašnjava, i pogrešno shvatanje Fonda zdravstvenog osiguranja, u koji osiguranici uplaćuju novac, a akumulirana sredstva se često troše netransparentno i u različite svrhe, u šta ne bi smjela biti korištena, kao, na primjer, za nabavku određene medicinske opreme.
"Oni koji rukovode procesima unutar ZZO-a imaju vjerovatno potpuno drugačije vidike, gdje ih ne interesuju ni zdravstveni radnici, a ni osiguranici, iako i oni sami primaju novac, platu od toga što sami osiguranici uplaćuju, jer bi oni trebali biti menadžeri novca koji osiguranik uplati”, kaže dr. Đugum.
Kada se, dodaje on, napravi transparentan proces utroška sredstava, načina financiranja, obezbjeđivanja prava zdravstvenih radnika i plaćanja njihovih zdravstvenih usluga, obezbjeđivanja prava osiguranika i obaveza osiguranika, "onda se može govoriti o početku sređivanja ili stabiliziranja zdravstvenog sektora”. "Na žalost, ovdje bi bilo strašno puno posla za istražne organe, da sagledaju sve (ne)zakonitosti rada ZZO-a”, zaključuje dr. Đugum.
Alternativa - humanitarne akcije
U FBiH ne postoji neka posebna opcija dopunskog osiguranja. Sa pojedinim privatnim poliklinikama moguće je sklopiti neke vidove takvih usluga, koje onda omogućuju manju financijsku participaciju pacijenta pri specijalističkim pregledima i liječenju na privatnim klinikama. Dodatni vidovi osiguranja dostupni su i putem brojnih osiguravajućih kuća, kao dio životnog osiguranja, s tim što se u većini slučajeva pretpostavlja da ugovor o osiguranju, koje predviđa i pokrivanje troškova liječenja teških kancerogenih, srčanih i drugih oboljenja, na primjer, potpisuje zdrava osoba. Rezultat ovakvog stanja sve je veći broj humanitarnih akcija i kutija za prikupljanje pomoći za liječenje, najčešće djece, po ulicama i tržnim centrima u gradovima širom BiH.
Reakcija Zavoda za osiguranje i reosiguranje FBiH dolazi u vidu navođenja i tumačenja određenih odredaba važećeg Zakona o zdravstvenom osiguranju, uz napomenu “da su potrebe za zdravstvenim uslugama i lijekovima koji se financiraju iz Fonda solidarnosti FBiH, prema podacima o izvršenju, znatno veće u odnosu na sredstva koja se planiraju ostvariti”.
Mirela Šišić iz Udruženja dijabetičara djece i omladine KS pita se da li, dok se čeka na ZZO da se pobrine za svoje osiguranike, “trebamo čekati i da našem djetetu otkaže jedan bubreg ili neki drugi organ za to vrijeme?”. Isto se pitaju i hiljade pacijenata koje čekaju na lijekove ili različite preglede, zahvate, liječenja. Neki to ni ne dočekaju, poput 40-godišnjeg Tuzlaka koji za više od šest godina nije uspio prikupiti 235.000 KM za nova pluća. Iza bivšeg električara Rudnika uglja "Kreka” ostali su supruga i dvoje djece.