1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Blisko-istočni konflikt na pozorišnim daskama

Kako izgleda život Palestinaca pod opsadom te Izraelaca u sjeni terorizma? Najnoviji projekat Cameri teatra iz Tel Aviva pod imenom "Plonter" nudi jednu autentičnu i od strane kritičara veoma hvaljenu predstavu. Pet izraelskih i četiri palestinska glumca probali su zajedno šest mjeseci, pokušavajući tako da se bolje upoznaju te svoju svakodnevnicu prikažu na bini. Jedan Palestinac glumi jednog izraelskog vojnika, koji na brutalan način pruža gostoprimstvo jednom palestinskog dječaku.Jedan Izraelac opet glumi jednog Palestinca koji se u autobusu mora skinuti go, zato što sumnjivo izgleda. Ovakva zamjena uloga zapravo predstavlja političko mišljenje oko izbrisanih granica u jednom vremenu koje je definirano zidovima i ogradama

, koje predstavljaju psihološke granice i istovremeno produciraju mržnju i strah. Ovih dana je pomenuti teatar gostovao u Wiesbadenu te u Düsseldorfu.

Cameri teatar iz Tel Aviva sa predstavom o bliskoistočnom konfliktu. Na ulazu u salu dva vojnika - jedan muškarac i jedna žena - zahtijevaju na arapskom jeziku od prisutnih da pokažu lične karte.Gledaoci shvataju da je to dio predstave, ali svejedno, poneki od njih se osjećaju nesigurno ili iznervirano. Zato što se u Izraelu kontrolišu samo Palestinci, a ne Izraelci.

Da bi pokazala svakodnevnicu opsade i terorizma u jednom novom svjetlu, 30-godišnja autorka i režiserka, Yael Ronen, dodjelila je Izraelcima uloge Palestinaca, dok su Palestinci igrali uloge izraelskih vojnika i stanovnika izraelskih naselja. Komad je nastao u saradnji sa glumcima koji su u njega utkali sopstvena iskustva. Proces je nalikovao kolektivnoj terapiji, kaže pored ostalog, Yael Ronen.

"Stvarnost je previše komplicirana, da bi se iz nje mogla producirati provokacija. Korijen nevolje leži u opsadi, ali mi kritiziramo obadvije strane. Komad ne nudi nikakvu formulu za riješenje sukoba, zato što realnost nije tako jednostavna. Osim toga neprikosnovene izjave ne spadaju u umjetnost. Jer umjetnost nije propaganda već, jedan katalizator za razvojni proces misli i osjećaja kod nas, i kod publike. Dobili smo burne reakcije i od ljevice i od desnice. Ljevičari nam prebacuju da smo militantnim Izraelcima obukli samtane rukavice. Drugi tvrde da je predstava pro-palestinska te da sam ja neprijatelj Izraela."

Izmedju ostalog, kritizirana je scena koja prikazuje smrt 11-godišnjeg Palestinca Halila. Sa krova jedne škole djeca su bacala kamenje na izraelske vojnike i ovi su na njih otvorili vatru. Odman nakon njegove pogibije, jedna televizijska ekipa posjećuje ožalošćenu mladu palestinsku majku. Na sceni je, obavijenu u crninu tješe dvije prijateljice.

"Ja sam sretna, sretna sretna! Sada sam i ja postala majka jednog šehida, jednog mučenika. Zahvalna sam Bogu, jer je moj sin postao andjeo. Želim da poručim svim palestinskim majkama:

"Glavu gore, budite jake i ponosne, mada je to sve bolno i tužno."

Ja ne želim da u svojoj kući čujem bilo kakve riječi utjehe. Ja ne želim da iko ovdje plače. Pjevajte i plešite u ime toga što je Bog izabrao mog sina!

Pauza: Sine moj, da sam samo znala da će ovo biti tvoj zadnji dan u životu, ja bih te zagrlila i poljubila. Zabranila bih ti da ideš u školu. Slutila sam da se nešto dogodilo. Naslutila sam to!"

Ali odmah nakon što predstavnici medija napuste kuću, gubi se lažni patriotizam.

Promjena scene. Palestinski teroristi upadaju u jedno jevrejsko naselje i ubijaju bebu po imenu Itamar. Njegov otac Jozef je sav izvan sebe. Njegova glava je pokrivena, oružje visi o ramenu. I dok njegova žena plače, on traži utjehu u patriotizmu. Itamarova smrt povezuje sve Izraelce, uzvikuje on i poziva na osvetu.

Zamjena uloga funkcionira. Niti jedan gledalac ne sluti da je mladi Jevrejin koji prijeti Palestincima nakon ubistva njegove bebe u stvarnosti Palestinac Yusef Sweid:

"Uloga Jevreja je za mene bila veliki izazov, zato što sam ih ja prije mrzio i zapravo morao sam pronaći nekakvu povezanost sa tim čovjekom. Da mi je to pošlo za rukom, zahvaljujem mojoj religioznoj prošlosti. Kao mladić pridružio sam se jednom kršćanskom pokretu i bio u stanju da sve uradim za našu stvar. To je razlog zbog kojeg sam ja u stanju da shvatim snagu religije te to zašto su ljudi vjeruju i slijede jedan jasan i pravedan cilj. U to ime oni su u stanju da se bore protiv svih i da se pritom osjećaju kao sveci.Ja mogu da se identificiram sa nekim koji kaže: "Ova zemlja je sveta. Oni drugi su moji neprijatelji i ja ću sve učiniti da se oslobodim neprijatelja i da osvojim ovu zemlju, kako bi me dragi Bog volio."

Izraelsko-palestinskom ansamblu najbolje polazi za rukom da prikaze sav apsurd ovog konflikta, kada se svi preruše u životinje. U jednoj nadrealističkoj sceni glumci se pojavljuju preobučeni kao ovce, na svom svakodnevnom odlasku na pašu. Odjednom se zaustavljaju. Jedan tek izgradjeni sivi zid zatvara im put. Njihova jedina reakcija na ovu nenormalnu situaciju, ustvari je dugotrajno blejanje.