Blijede riječi njemačkog predsjednika u Aušvicu

Jedan od njegovih prethodnika, Roman Herzog, koji je također posjetio nekadašnji koncentracioni logor, tom prilikom nije govorio. Obrazloženje: s obzirom na povijesnu jedinstvenost monstruoznog zločina, naprosto nedostaju riječi kojima bi se to moglo izraziti. I on je bio u pravu. Kada se govor drži na mjestu na kojem je u ime njemačkog naroda planski i na industrijski način ubijeno preko milion ljudi, potrebno je pronaći ili vrlo jake riječi, ili šutjeti.

Takve riječi njemački predsjednik Wulff, vanjskopolitički još prilično neiskusan, samo je djelomice uspio pronaći. Njegov je govor doduše bio vrlo korektan. Wulff je naglasio da zločini nacionalsocijalističkog režima nad milionima ljudi njemački narod ispunjavaju „odvratnošću“ i da se oni toga stide. Nijemci, naglasio je Wulff, za te zločine snose „povijesnu odgovornost koja je neovisna o osobnoj krivnji. I Nijemci ne smiju više nikada dopustiti da se takvi zločini ponove. Wulff je uz to naglasio da je velika sreća što je uspjelo pomirenje s ranijim žrtvama – prije svih s Izraelom i Poljskom.

Šutnja je zlato

Sve je to točno i važno. Ali to nisu riječi koje će ući u povijest, kao što je to na primjer bio govor ranijeg predsjednika Richarda von Weizsäckera povodom 40. godišnjice kraja Drugog svjetskog rata. Ovaj Wulffov govor se ne može usporeditit niti s govorom pomirenja Romana Herzoga povodom 50. godišnjice Varšavskog ustanka, ili govorom ranijeg premijera Gerharda Schrödera istim povodom deset godina kasnije.

Nasuprot tome je Wulffov govor prije bilo blijedo izlaganje, umjesto žestokog obračuna s najvećim zločinom u povijesti čovječanstva. Pri navođenju žrtava njemački predsjednik je doduše osim Jevreja s pravom naveo i Sinte i Rome, ratne zarobljenike, članove pokreta otpora, homoseksualce i invalide. Ali niti jednom riječju on na primjer nije spomenuo poljske intelektualce. Logor u Aušvicu je u početku za njih bio sagrađen i oni su tu planski ubijani.

Osim toga je Wulff zaboravio povući paralelu sa suvremenim zbivanjima, za razliku od jednog drugog govornika – predsjednika Centralnog savjeta Sinta i Roma u Njemačkoj. Romani Rose je vrlo emocionalno i angažirano optužio, kako ju je on nazvao, „rasističku politiku izopćavanja“ nekih europskih država prema pripadnicima njegovog naroda. Čak je i izričito spomenuo Francusku i Rumunjsku.

Wulffov nastup u Aušvicu pokazuje gorku istitnitost jedne stare izreke: govoriti je srebro, ali šutnja je zlato.

Autor: Bartosz Dudek / Z. Arbutina

Odg. ur.: A. Slanjankić