Lično sjećanje na Praljka

„Otišao je onako kako je i živio – teatralno", piše list Die Zeit u kojem se opisuje lično sjećanje na ratnog zločinca Slobodana Praljka. Mitteldeutscher Rundfunk također danas piše o njemu, te o tome kako će i koliko posljednja presuda Haškog tribunala uticati na pomirenje naroda bivše Jugoslavije.

Novinar lista Die Zeit prisjeća se svog susreta sa Slobodanom Praljkom 2003. godine u Zagrebu u članku koji nosi naziv televizijske serije koju je Praljak režirao - „Blesan i tulipan".  „Kada sam upoznao Praljka, on je još uvijek bio na slobodi", piše novinar Stefan Willeke. Navršilo se osam godina od završetka rata u Bosni. Ali, Praljkov rat još nije bio gotov. Rat u njemu je i dalje divljao. Završio ga je tek prije nekoliko dana, kao 72-godišnji starac sijede kose", stoji u članku, čiji autor konstatuje kako na Balkanu "ništa ne funkcionira bolje od sjećanja" i da je to ponekad "popis grijeha, a ponekad album poezije", nastavlja se dalje.

"Do kraja Drugog svjetskog rata hrvatski fašisti sarađivali su sa nacistima, stvorivši fašističku državu NDH zasnovanu na njemačko-hrvatskom paktu. Zvuči suludo to pominjati kao nešto što povezuje ljude, ali ljudi poput Slobodana Praljka tako misle. S puno razboritosti takvi ljudi uz pomoć ključnih istorijskih događaja stvaraju plodno tlo za svoje sulude želje i halucinacije. Čim njihova inteligencija zadovolji neutaživu žudnju za moralnom nadmoći, oni u svojim mislima idu od jednog do drugog dalekog svijeta misli vjerujući u laži koje su sami izmislili", navodi ovaj list.

„U Mostaru nisam mogao ništa saznati o Praljku. Pisao sam E-Mailove i vodio brojne telefonske razgovore. Napokon, nakon sedam dana, dobio sam odgovor: „General će se naći s Vama", stajalo je u E-Mailu. Trebao sam ga čekati u restoranu na aerodromu u Zagrebu. Kako ću ga prepoznati? „1,90 metara, 110 kilograma." (...) Krupni čovjek sa dugim mantilom i kožnim šeširom širokog oboda ušao je u restoran. „Ja sam Vas već vidio u avionu", rekao je umjesto pozdrava. I on je sjedio u malom avionu i razmišljao kako bi mogao izgledati jedan njemački reporter. (...) Poslije sam se pitao zašto on nije htio da se sretnemo u Mostaru. To bi bilo mnogo lakše. Ali, Mostar je nekada bio tzv.  glavni grad hrvatske mini-republike Herceg-Bosne, samoprozvane ratne države u čijem je ratu Praljak izgubio", navodi dalje list Die Zeit.

„Ali, to nisam bio ja! Ja nisam srušio taj most!"

Autor Willeke u nastavku teksta opisuje razgovor sa Praljkom: „Pričao je veoma glasno i slušao odjek vlastitih rečenica. Za jednu od tih rečenica u Hrvatskoj je slavljen kao nacionalni heroj. Ta rečenica je bila: „Za prst svog vojnika, dao bih srušiti tri stara mosta." Naručio je čašu bijelog vina, ponavljao tu rečenicu  i naglašavao riječi „tri takva mosta" i radoznalo me posmatrao. Da li je čekao da mu pokažem znak zaprepaštenja? Potom se grohotom nasmijao i ostali gosti u restoranu su se okrenuli prema njemu. Ovaj Praljak u sebi nema više ni trunke pristojnosti, mislio sam. (...) „Ali", rekao je, „najinteresantnije tek dolazi." Uglavnom je govorio na engleskom, povremeno i lna lošem njemačkom. „Nakon toga je napravio jednu teatralnu pauzu a onda je nakon teatralne pauze povikao: "Ali to nisam bio ja. Ja nisam srušio most." Cijeli jedan dan i jednu noć hrvatski tenk je u intervalima pucao  na most. Tek iduće jutro, most je pao u rijeku. Da je to uradio jedan iskusni general kao što je Praljak, rekao mi je, to ne bi trajalo tako dugo. „Samo tri granate odozgo po sredini, i odmah bi se srušio." (...) To je ispričao i Haškom tribunalu. (...) Ali zašto je onda baš 9. novembra 1993. prekomandovan, baš na isti dan, kada je most srušen i kada rat nije bio ni blizu svom kraju? On je bio majstor taktičnog povlačenja i prebacivanja krivice", piše Die Zeit.

U članku se spominju i njegova književna djela: „O jačini zlih pripovijedanja, može se saznati ako se zaviri u neku od Praljkovih knjiga. Većinu je napisao u zatvoru. Na jednoj internet stranici, koja je uz pomoć njegovog zeta Nikole opremljena dokumentima i filmovima, objavljene su verzije njegovih šest knjiga na engleskom. „Istina o..." često se tu ponavlja. Kada jedna knjiga tako počinje, tada se već zna, da ju je pisao ratni zločinac, koji ne želi prihvatiti istinu."

„Suđenje Slobodanu Praljku bio je posljednji proces na Sudu za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, koji je četvrt stoljeća morao trpiti porugu i kritiku. Šta je donio? Pomirenje? U Mostaru su Hrvati za Praljka zapalili na stotinu svijeća. Parlament je u njegovo sjećanje održao minutu šutnje, a na hrvatskoj televiziji je jedan od starih Praljkovih filmova ponavljan u  najgledanijem terminu. Još uvijek ga nevjerovatan broj ljudi slavi kao junaka. Ali, to nije toliko važno. Nešto drugo je važno. Praljak je svijetu poslao poruku, svojevrsnu izjavu kapitulacije.  Autoritetu suda, kojeg je osporavao u hiljadu riječi, potčinio je na kraju sebe kada je posegnuo za flašom otrova i pobjegao u smrt. Pravda je pobijedila nepravdu. Nikada prije – i ovaj rezime će ostati – moć ovog međunarodnog suda nije dokumentirana na jedan ovako spektakularan način", zaključuje Die Zeit.

Krhka stabilost

Na internet stranici lista Mitteldeutscher Rundfunk objavljen je članak na istu temu pod nazivom „Bivša Jugoslavija: Krhka stabilnost", u kojem piše: „Bivši režiser, a kasnije i ratni zločinac, savršeno je isplanirao svoje samoubistvo i pobrinuo se da prošle sedmice ispuni udarne stranice širom svijeta. Tom svojom spektakularnom akcijom nakratko je zasjenio ozbiljnu presudu, koja će imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku, Bosnu i Srbiju: Nisu samo Praljak i pet drugih bosanskih Hrvata osuđeni na 111 godina zatvora zbog kršenja običaja ratovanja, zločina protiv čovječnosti i etničkog čiščenja, nego je i hrvatski državni vrh ratnih 1990-ih godina de facto proglašen krivim za „udruženi zločinački poduhvat" u kojem se namjeravalo dijelove Bosne etnički očistiti."

„Većina hrvatskih medija samoubistvo su opisivali kao „herojski čin" čovjeka koji nije mogao prihvatiti „nepravednu" presudu", navodi se između ostalog u članku.

„Međutim, i Srbi, Bošnjaci ili kosovski Albanci - narodi koji su decenijama živjeli mirno u Jugoslaviji do izbijanja rata 1991. godine - imaju svoju " istoriju i istinu o ratu". Heroji jednih su krvnici drugih. Uvijek se ističu vlastite žrtve i zločini drugih. Svako političko vođstvo njeguje mit o apsolutnoj nevinosti sopstvenog naroda. Samokritični glasovi su prigušeni. Suočavanje sa prošlošću, i prerada prošlosti, nije se dogodila. Tako su u Hrvatskoj ogorčeni što Haški tribunal nije osudio šefa države Srbije Slobodana Miloševića za ratne zločine u Bosni, iako su dvije trećine osuđenih pred Haškim tribunalom Srbi." „Herojska borba za „slobodu" i nezavisnost, uloga „prvog predsjednika" Franje Tuđmana u Hrvatskoj je tabu. Pri tome počinjeni zločini su sakriveni pod sto. Isto tako i činjenica da su se porodice Praljka i Tuđmana u ratu obogatile. Slično je u Srbiji, Kosovu i Bosni, gdje mlade generacije Bošnjaka, Srba i Hrvata odrastaju sa vlastitom istorijskom istinom", piše Mitteldeutscher Rundfunk.

„MKSJ nije uspio dati doprinos pomirenju naroda bivše Jugoslavije. Njegova posljednja presuda je još jednom pokazala kako se lako mogu otvoriti nezarasle rane, koliko je krhka stabilnost na Zapadnom Balkanu i kako je lako iznova uzbuditi duhove prošlosti", zaključuje autor u članku.