1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Bleiburške žrtve su i dalje taoci ideologija

Niti nakon sedam desetljeća Hrvati nemaju jasan stav o masovnim likvidacijama koje je Jugoslavenska armija provela u Bleiburgu u svibnju 1945. i nakon toga. Javnost je polarizirana, a žrtve instrumentalizirane.

Desno orijentirani hrvatski političari i građani nerijetko tvrde da su likvidacije, objedinjene pod nazivom „Bleiburg“, sinonim zatiranja hrvatskog naroda. Pri tome zanemaruju da su značajan dio pobjedničke armije činili upravo Hrvati. S druge strane ljevičari u „Bleiburgu“ ne vide problem tvrdeći da se ionako radilo o ostacima poraženih fašističkih vojski koje su u posljednje okršaje povele obitelji i simpatizere. U prilog im idu snimke koje su proteklih godina dolazile sa službenih komemoracija, a na kojima nije manjkalo ustaškog znakovlja i uniformi.

Martina Grahek-Ravančić

Martina Grahek-Ravančić

Na povijesnoj razini, u razgovoru za DW objašnjava dr. Martina Grahek-Ravančić iz Hrvatskog instituta za povijest, radilo se o velikom povlačenju poraženih vojnika Nezavisne Države Hrvatske (NDH), srpskih i crnogorskih četnika, slovenskih domobrana, vojnika Trećeg Rajha te civila pred pobjedničkom Jugoslavenskom armijom (JA). Uslijedila je njihova predaja kod Bleiburškog polja i povratak u zarobljeničkim kolonama u dugom maršu pješice, kojeg mnogi zovu "Križnim putem", kroz Sloveniju pa sve do granica s Grčkom, Rumunjskom i Bugarskom. „Često se zaboravljaju oni koji su prije ukupnog zarobljavanja uspjeli prebjeći u savezničke logore, ali su naknadno tijekom svibnja i lipnja vraćeni JA i doživjeli su sudbinu onih koji su izručeni na Bleiburškom polju“, upozorava povjesničarka.

Točan broj ljudi koji su se našli u povlačenju nije poznat, a procjenjuje se da ih je bilo oko 150 tisuća i dodaje da taj broj, prema dostupnim dokumentima, ne može biti puno manji. Ne zna se točno ni koliki je udio civila bio među njima, no ako se uzme u obzir da je NDH pred kraj rata objedinila ustaše i domobrane dosegnuvši brojku od 100 tisuća vojnika te da je makar 80% njih poslušalo naredbu o povlačenju, moguće je da je s njima bilo oko 60 tisuća civila zastrašenih propagandnom mašinerijom NDH, ali i stvarnim odmazdama i sumnjivim suđenjima koje su partizani provodili na oslobođenim područjima. „Ljudi su se prvo iz BiH i južnih dijelova Hrvatske povukli prema Zagrebu koji je postao košnica. Onda su krenuli dalje u neutemeljenoj nadi da će ih primiti zapadni Saveznici pravdajući je velikim brojem civila u koloni, unatoč činjenici da su Britanci podržali Tita i njegovu vojsku.“

Ante Pavelić 1941.

Osobita je tragedija što su glavešine NDH pobjegle mnogo ranije i što su mnoge žrtve doista bile tek uplašeni civili koji su bježali 'od komunista'. Ali je činjenica i da su mnogi partizani bili - Hrvati.

Ujedinjeni ustaše i četnici

S obzirom na to da je pred kraj rata postojala inicijativa za osnivanje antikomunističkog bloka unutar koje su pregovarali ustaše, četnici i slovenski domobrani, ne čudi podatak da su se jedni pored drugih našli u izbjegličkoj koloni. „Ujedinio ih je Tito kao neprijatelj. Povlačili su se zajedno, a razlike su postale minorne. Jedini cilj im je bio izbjeći okruženje JA“, kaže povjesničarka.

Za kolonu su problemi nastupili nakon Celja, jer je tek tada JA organizirala kapacitete kojima je kolonu okružila. „Najveći broj ljudi zarobljen je na području Dravograda da bi već 12. svibnja u koloni bili vraćani natrag“, priča naša sugovornica. Oni vojnici NDH koji su došli do Bleiburškog polja pokušali su se predati Britancima, no iz današnje perspektive to se čini vrlo naivnim potezom.

„Proširila se vijest da će uslijediti sukob između demokratskog i komunističkog svijeta, gdje će oni sa Saveznicima odraditi svoju ulogu. To je bilo iluzorno, jer je NDH bila zadnji saveznik Trećeg Rajha i teško se moglo očekivati da će ih Britanci prihvatiti kao izbjeglice, ma koliko god ni oni nisu simpatizirali Tita.“ Stoga ne čudi da su ih Britanci izručili JA i tako se riješili velikog problema. „Donijeli su odluku za koju su rekli da je neugodna, ali opravdana. Dobili su nalog da očiste svoje linije. Tvrde da nisu znali što će se dogoditi s izbjeglicama, iako je čak i brigadir Scott, koji je sudjelovao u pregovorima, rekao da se ne bi čudio da su kasnije svi ubijeni“, priča nam Grahek-Ravančić.

Slovenija – najveća masovna grobnica

Točan broj likvidiranih je teško utvrditi i zbog borbi koje su se događale do samog Bleiburškog polja, no gotovo je nemoguće da je do njih dolazilo nakon što je kolona vraćena natrag. „Kada govorimo o takozvanom 'Križnom putu', kako može zarobljenička kolona pružati oružani otpor? Moglo je biti pojedinačnog djelovanja, ako je netko pokušao pobjeći. General Basta je prilikom pregovora obećao da će se prema zarobljenicima ponašati prema međunarodnom humanitarnom pravu. Naravno, rečeno je to samo forme radi. Ljudi su masovno likvidirani na pojedinim mjestima, a Slovenija je praktično kao država možda najveća masovna grobnica u ovom dijelu Europe“, tvrdi Grahek Ravančić. Navodi da je samo na području Slovenije više od 600 masovnih grobnica iz rata i poraća. „Dovoljno govori podatak o 15 tisuća likvidiranih samo u Teznom kraj Maribora. To ne može biti posljedica pojedinačnih sukoba.“

Josip Broz Tito 1942.u Bosanskom Petrovcu

I po opsegu i po vremenskom razmaku jednostavno nije moguće da za taj pokolj nije znao i sam vrh, dakle i Josip Broz Tito. Ali je teško podijeliti antifašizam od socijalističke revolucije.

Prema studijama Vladimira Žerjavića iz početka devedesetih, ubijeno je 55 tisuća Hrvata, desetak tisuća Slovenaca i do dvije tisuće četnika. Naša sugovornica kaže da otvaranja masovnih grobnica pokazuju da je njihova veličina podcijenjena. „U Rovu sv. Barbare je do sada evidentirano više od 3.000 ljudi koji su živi zabetonirani u rudarsko okno. Zato se danas smatra realnim podatkom da je ubijeno 80 do 90 tisuća Hrvata.“

Svi su znali, svi su šutjeli

Iako je gotovo svatko u Hrvatskoj imao nekoga na ovoj ili onoj strani, o Bleiburgu se nije govorilo. Grahek-Ravančić kaže da je Jugoslavija tu temu proglasila svojevrsnim tabuom, a da je službena historiografija sve prikazala kao konačni obračun s neprijateljem. „Interpretiralo se da su u koloni bili ratni zločinci i oni koji to zaslužuju. Nije bilo izrijekom tako rečeno, ali to djelovanje nije bilo upitno ni s moralnog, ni s vojnog, ni s pravnog aspekta. Pobjednici su ti koji pišu pravila u ratu. Prema njima, 15. svibnja sve je završilo i počelo je novo razdoblje.“

Tvrdnje da vrh JA nije znao što se događa danas zvuče naivno i sigurno nisu opravdanje što SFRJ nije ni pokušala istražiti zločin u samom njenom nastanku. „Sumnjam da vrhovni zapovjednik Josip Broz nije znao za to jer je vremenski okvir prevelik, žrtve prebrojne da bi bila riječ samo o pojedinačnoj odmazdi. Organiziran je cijeli sustav logora na 'Križnom putu', angažirani su veliki kapaciteti. Popisa likvidiranih nema ili ih ne možemo dobiti, a razvidno je da su ljudi popisivani i razvrstavani prilikom ulaska u logore. Moguće je da su ti popisi u Beogradu, ali ni tamošnje kolege nisu došle do toga. Sumnjam da ćemo doći do dokumenata koji će nešto kardinalno promijeniti, ali i bez toga povjesničari znaju dovoljno da bi složili priču. Ona nije apsolutno jasna, ali niti jedan događaj u povijesti nije apsolutno jasan.“

Nesumnjivo, u koloni je bilo onih kojima bi svaka demokratska zemlja sudila za zločine, ali činjenica jest da su takvi likvidirani bez suđenja, dok su paradoksalno najodgovorniji pobjegli u Južnu Ameriku i nisu nikada odgovarali, napominje Grahek-Ravančić. „Sav teret su podnijeli oni za koje nikada nije dokazano za što su konkretno krivi. To je problem Bleiburga, a ne brojke“, kaže Grahek-Ravančić i dodaje da odmazda i osveta moraju biti vremenski i brojčano ograničene te da trebaju biti svojevrsna stepenica prema ozdravljenju društva. „Ovdje je to bila osuda svih stvarnih, ali i potencijalnih neprijatelja. Antifašizam nije isključivo antifašizam. Njegova sastavnica je komunistička revolucija koja jasno progovara iz svih dokumenata. Nitko ne kaže da je antifašizam negativan. To je civilizacijska tekovina, ali vrijeme je da zauzmemo zdrav odnos i prestanemo na stvari gledati crno ili bijelo, kako bi se, u konačnici, skinula ljaga i s antifašističkog pokreta“.

Ivo Josipović u Teznom 2012.

Žrtve Bleiburga su još uvijek stvar dnevne politike, a znakovito je da o tom događaju i pravnici nerado govore, pa čak i sam bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović

„I Nijemci nemaju lijepo nasljeđe, ali se nose s njime“

Pri tome smatra da suđenje pojedincima više nema smisla, ali da društvo treba reći da su jednaka mjerila za sve žrtve, bez obzira na to pod kojom su se ideologijom dogodila njihova stradanja. „Kao društvo se moramo naučiti nositi s naslijeđem koje nije uvijek lijepo. Pa i Nijemci nemaju lijepo nasljeđe, ali se nose s njime. I onda taj zdravi stav treba ugraditi u udžbenike i literaturu da generacije koje neće imati bake i djedove koji su u tome sudjelovali – imaju zdravi pogled na te događaje. Danas, nažalost, ne komemoriramo žrtve već opravdavamo ideologije, bilo da se radi o Bleiburgu, bilo da se radi o Jasenovcu, iako ih nikako ne želim staviti u isti kontekst. Politika mora zauzeti stav, a ne da taj cijeli prostor koristi za manipulacije“, kaže povjesničarka Grahek - Ravančić.

Ona bi svakako željela i da pravnici kažu svoju riječ o Bleiburgu. „U posljednjih 50 godina pravnici su na kapaljku govorili o Bleiburgu. I bivši predsjednik Josipović je rekao da se 'tamo nazire zločin', Zločin ili jest ili nije. On je pravnik, ja nisam. Čudno je da ta struka nikad nije sjela i egzaktno rekla kako stvari stoje“, zaključuje Grahek-Ravančić.

Preporuka redakcije