Blair povlači trupe iz Iraka

Kad se već ne može uticati na prilike u Iraku, onda ih barem treba iskoristiti za skupljanje poena na unutrašnjopolitičkoj sceni. Ne može se na drugi način interpretirati odluka britanskog premijera Blaira da do kraja godine skoro pa prepolovi broj svojih vojnika u Iraku. Nije slučajno štp ova odluka dolazi u trenutku kada se u Velikoj Britaniji priprema održavanje regionalnih izbora, a Blair najavljuje svoje povlačenje sa političke scene.

Premijer pokušava da pomiri teško pomirljivo: on je dosada bio najpouzdaniji saveznik američkog predsjednika Busha u Iraku, ali ga napušta upravo u trenutku kada Bush najavljuje povećanje broja svojih vojnika. Blair tako riskira da dobije etiketu izdajnika, bez obzira na to što su Britanci stacionirani u relativno mirnoj Basri, a Amerikanci u užarenom Bagdadu.

Pečat prevrtljivog saveznika se mogao izbjeći samo tako da se za misiju Britanaca kaže kako je uspješno završena. Blair se nada da je isticanjem ovakvog stava izbjegao prebacivanja Washingtona i istovremeno pozitivno poentirao u domovini. Ipak, Amerikanci dobro znaju šta je postignuto u Iraku, a javnost u Velikoj Britaniji neće odjednom prihvatiti kako je angažman vojnika njenog visočanstva priča o uspjehu. U najboljem slučaju će se za Blaira reći da je pozitivno to što uoči svog odlaska barem djelomično koriguje ono što Britanci odavno smataju greškom i pogrešnim, vazalskim odnosom prema Washingtonu.

Najavljeno povlačenje teško da će imati uticaja na promjenu prilika u samom Iraku, osim da šiiti na jugu te zemlje iznenada dodju na ideju da krenu u masovni otpor okupacionim snagama. Tada bi oni imali lak posao protiv oslabljenog britanskog kontigenta, a Amerikanci brigu više za vratom.

Ipak, ništa ne govori u prilog tome da će se stvari odvijati u tom pravcu. Šiiti na jugu Iraka nemaju razloga da se otvoreno suprotstave okupatorima i da se silom izbre za ono što im na putu ka demokratskom uredjenju ionako pripada: vlast.

Jedina opasnost vreba u slučaju da se Washington odluči na dalju konfrontaciju sa Iranom. Iran bi tada mogao da se odluči da aktivira svoje saveznike u Iraku kako bi otežao život Amerikancima. To bi se najlakše izvelo na jugu Iraka, gdje su okupatorske snage ionako slabo prisutne, posebno kada se povuče i dio britanskih trupa.