1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Bivši neonacista: Selefizam je također privlačan

Karl poznaje desničarski ekstremizam iz bliza. On zna kako su njemački neonacisti primljeni u inozemstvu, šta je privlačno mladima u islamističkom terorizmu kao i da napuštanje te scene može koštati života.

default

Karl ne dozvoljava da bude fotografiran

"Ti si na redu", ovu prijeteću poruku Karl je dobio nakon što je najavio da više neće sudjelovati u paramilitarističkim grupama oko kojih se vrtio njegov život: "Možete me ostaviti na miru sa vašim nacističkim sranjem, sada imam porodicu", poručio je on prethodno. Tek kada je njegova žena bila trudna počeo je, kako kaže, razmišljati. Do tada je živio u sasvim drugom univerzumu.

Karl je bio vodeći kadar u "Kosmos desničarskom ekstremizmu". Njegov dan je bio ispunjen: ujutro politička školovanja, kasnije borilački sportovi, ponekad vježbe samoodbrane sa oštrim oružjem i eksplozivom. Grupa je živjela od preduzeća na desnoj sceni - kafane, tekstilni tisak, proizvodnja CD-ova i krijumčarenje oružja. Nasilje je obilježilo Karlov život - protiv policije, manjina, onih koji drugačije misle... A sada dolazi prijetnja na mobitelu: "Ti si na redu". On je podcijenio reakciju svojih drugova. Kaže da je morao znati na koji način se scena odnosi prema onima koji je napuste: "Jer, ja sam sam takve ljude progonio."

"Pokušali su me ubiti"

Karl nije njegovo pravo ime. On naravno ne želi da bude fotografiran. Susrećemo se u jednom restoranu - ne tamo, gdje on danas živi, ali i daleko od njegovog starog mjesta stanovanja. Smjestili smo se u blizini izlaznih vrata. Karl mijenja stolicu. Leđima okrenut vratima se ne osjeća sigurnim. Prije šest godina se preselio i tako pokušao nestati, a onda su ga jednog dana bivši drugovi za vrijeme kupovine izboli nožem, kaže on. Dvije sedmice je bio u bolnici: "Tek tada sam postao svjestan da neću tako lako izaći iz toga." Karl se potom ponovo preselio. Kratko nakon toga su ga drugovi ponovo otkrili. Ovaj put su se našli pred njegovim vratima, prisjeća se on. "Ovaj put su me pokušali ustrijeliti". Uprli su mu oružje u glavu: "Imao sam sreću da je čovjek s oružjem stajao leđima okrenut stepenicama i ja sam ga gurno dolje. Zbog toga je metak završio u vratima, a ne u mojoj glavi".

Deutschland Karl Neonazi-Aussteiger EINSCHRÄNKUNG

Karl se odlučio za porodicu i napustio denosradikalnu scenu

"Biti smatran čovjekom, a ne neonacistom"

Karl se mogao braniti: "Bio sam sam teško naoružan". Ipak on nije želio vršiti više nasilja. Kako bi zaštitio svoju porodicu, otišao je u policiju, koja je do tada bila njegov zakleti neprijatelj. Susreo je policajca koji je bio kratko prije odlaska u penziju i "koji je imao razumijevanja". Ipak državni program namijenjen onima koji napuštaju desnoradiakalnu scenu je odbio da ga prihvati. Karl kaže da mu nisu vjerovali da napušta scenu. Ipak on je stupio u kontakt sa NINA NRW, jednim nevladinim programom koji postoji u iste svrhe, ali u drugoj saveznoj državi.

U manje od 24 sata Karlo se preselio stotine kilometara daleko: "Imao sam samo ruksak, suprugu i dijete i došao sam negdje - kao niko, kao ništa." Kaže da mu je od velike pomoći bilo to da su ga uposlenici u ovoj organizaciji, čijem programu se podrvgnuo, gledali kao čovjeka, a ne kao neonacistu. Zahvaljujući njihovoj pomoći mogao je uvidjeti što je on sam uradio drugim ljudima i kako je do toga došlo. Slike ljudi, koje je povrijedio, noćne more, stid i osjećaj krivice muče ga do danas, kaže on.

Sve više nasilja

Karl je mnogo razmišljao o tome kako je došlo do toga da postane tako nasilan: "Prvi put kada sam vidio kako je neko nekim predmetom udaran u lice tako da je krvario na sve strane - bilo mi je loše!" Što je to češće gledao, to mu je sve lakše padalo: "U jednom trenutku sam to uradio sam i zbog toga su me nosili na rukama. On nakon toga nije prestajao sa nasiljem, a drugi su to smatrali dobrim. Tu funkcionira jednostavan princip, a to je da "ljudi trebaju priznanje. Ja sam dobijao pohvale bez kraja, slavljen sam. Za mene je bilo jasno, da je bolje da sam gore, nego dole. Nisam više želio biti na dnu."

Ono što je Karl doživio kao dijete vraćao je drugim ljudima, koji za to nisu bili ništa krivi. Već sa 10 godina on je bio smješten u dom za nezbrinutu djecu, morao je prebroditi borbe za moć. Učio je koristiti nasilje, postao je autsajder, prisjeća se danas. U osnovnoj školi je, kako kaže, bio dobar i tokom daljeg obrazovanja je bio veoma dobar. Međutim kasnije kada nije dobio posao naglo je pao. Postao je beskućnik.

"Cijeli nacistički-alfabet"

Jedan poznanik ga je primio kod sebe, dao mu je hranu i novac. Njegov pomagač bio je član desničarske scene, što je igralo ulogu i za Karla. "Tu je bio neko za mene." Na isti način je na njega djelovala i desničarska grupa u koju ga je doveo njegov poznanik: "Tu niko nije pitao: Zašto imaš tu frizuru, zašto nemaš Nike trenericu? Oni su me prihvatali onakvog kakav sam bio i ponudili su mi njihovo prijateljstvo i drugarstvo."

Desničarska idelogija mu je pomogla da pronađe krivce za vlastite probleme. Najbolji primjer: "Izgubio sam posao - a stranci u firmi nisu". Od tada je za njega važio cjelokupni nacistički alfabet od rasizma, negiranja holokausta i antisemitizma, do potpune mržnje. Šta je bio cilj grupe? "Uzor je bio NSDAP", kaže Karl i do danas to teško može shvatiti: "Državni udar uz pomoć nasilja - uništiti sve što predstavlja demokratiju."

Deutschland Karl Neonazi-Aussteiger EINSCHRÄNKUNG

U bijegu od bivših drugova

Teror NSU-a

Kada je 2011. godine postao poznat teror tzv. "Neonacističkog podzemlja" (NSU) - odnosno da su počinili deset ubistava i napad u prometnoj kelnskoj ulici Keupstrasse - to Karla nije iznenadilo. Na desničarskoj sceni on je, kako kaže, upoznao mnoge ljude koji su razmišljali o tome da ubiju mase ljudi, izvedu terorističke napade. "I ja sam sam se bavio tim mislima." Empatiju za moguće žrtve nije imao. "Ljude, koji su patili zbog mene, ja nisam posmatrao kao ljude", kaže Karl i nakon duge pauze nastavlja: "Oni su za mene bili šljam, žohari, smeće". Karl upozorava na to da se podcjenjuje militantnost desničarske scene. On govori o jakoj međunarodnoj povezanosti: "Rusija, Poljska, Bugarska, Nizozemska, Francuska, Švedska, Danska - tu nema granica." Svuda su, kako kaže, njemački neonacisti primljeni "otvorenih ruku i veoma hvaljeni". "Osjećaj je bio jednostavno nevjerojatan." Bratimljenje sa omraženim strancima? To je ta neiskrenost te scene, kaže Karl. Na njemačkim ulicama uzvikuju "Njemačka Nijemcima". Kada su u Rusiji onda se bore "sa braćom borcima na istočnom frontu" ili se "bore za domovinu Europu". Na putu kući se ti drugi ogovaraju.

Selefijska scena veoma atraktivna

Prvo su bili desničari, a onda su od njih postali desničarski ekstremisti, smatra Karl danas. No on može također razumjeti zašto mladi bivaju vrbovani od strane militantnih selefija: "Zapravo je to onda tačno mogla biti moja stvar. Da je postojala selefijska scena ja bih vjerojatno bio uvučen u vjerski rat."

Za ljude, koji su prijemčivi za ekstremizam je potpuno svejedno koja ideologija iza toga stoji. Da li se bore za Alaha ili za veliko njemačko carstvo, kaže Karl. "Selefijska scena bi bila veoma atraktivna i za mene: orijentirana na akciju, potpuno po strani od svega što je dobro ili loše, i veoma elitistička. Čine se stvari koje niko drugi ne radi jer se bori za nešto više. To bi sasvim dobro odgovaralo, onda bih vjerojatno imao bradu i bio u Siriji", kaže Karl.

Konačno uraditi nešto dobro

"Kako ću pogledati moje dijete?", ovo pitanje je dovelo do obrata kod Karla. "Porodica ili zatvor", to su najčešći motivi koji dovode do toga da neko odluči napustiti desničarsku scenu. Karlu je pošlo za rukom da izgradi novi život i ima čak i kontakte sa svojim roditeljima. Na svaku vrstu rasizma danas reagira alergično, više nikada ne želi ljude sortirati prema obilježjima. Sada sa strašću zahtijeva više ljudskosti u društvu.