1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

"Biti lud" u Avganistanu

23. decembar 2012

Prema nekim procjenama, u Afganistanu čak 70 posto stanovništva pati od nekog psihičkog poremećaja. Među njima je i velik broj djece. Ona su često izložena diskriminaciji. Njihove obitelji pate zajedno s njima.

https://p.dw.com/p/173md

„Mohamede, ti si lud!“, viču druga djeca kada ga sretnu na ulici. Smiju mu se, izruguju i šale se na njegov račun. Njega to žalosti, no zapravo ne zna što bi im na to odgovorio pa dobacuje jednostavno: „Sami ste ludi!“ Mohamedu je 16 godina i uvrede ovakvog tipa pripadaju njegovoj svakodnevici.

Međutim, on nije jedini. Prema procjenama afganistanskih vlasti u ovoj zemlji živi veliki broj psihički bolesnih osoba, no koliki je njihov točan broj ne zna nitko. Pouzdane statistike ne postoje a dodatan problem leži u činjenici da u Afganistanu zapravo nitko ne radi razliku između psihički bolesnih osoba i onih koji pate „samo“ od nekog psihičkog poremećaja. Roditelji takve djece su najčešće prepušteni sami sebi, pomoći od strane vlasti ili zdravstvenih službi gotovo da i nema.

Žive izvan društva

Mohamed živi u predgrađu Kabula, u jednoj od siromašnijih četvrti glavnog grada Afganistana, s roditeljima i dvije sestre. Njegovo oboljenje opterećuje cijelu obitelj. U danima kada je posebno glasan ili „naporan“ majka ga jednostavno pošalje van, na cestu, budući da buku koju tada stvara nitko u obitelji ne može podnijeti. U školu ne ide budući da ga niti jedna škola ne želi primiti. Posebne škole za djecu koja pate od nekog psihičkog poremećaja, poremećaja u razvoju ili neke psihičke bolesti u Afganistanu ne postoje.

Njegova majka priča kako je on još kao malo dijete bio često bolestan. Liječnici su joj tada rekli kako bi Mohamedu zapravo mogli pomoći i izliječiti ga ali da je za terapiju potrebno mnogo novca. “No, mi smo siromašni i liječenje si nismo mogli priuštiti. Da smo imali dovoljno novca, sigurno bismo ga poslali liječnicima”, priča Mohamedova majka. Alternativa koja je preostala bila bi jedino tzv. „mastura“, psihijatrijska bolnica. No i one su u Afganistanu prava rijetkost; postoje samo u većim gradovima a uvjeti života u njima nisu nešto što bi roditelji poželjeli svojoj djeci.

Psihički bolesne žene u posebno teškom položaju

Žene koje u Afganistanu pate od nekog psihičkog poremećaja ili bolesti u posebno su teškom položaju. 22-godišnja Fareshta je primjerice jedna od njih. Iako je već odavno trebala imati svoju obitelj, do sada nije uspjela pronaći supruga. „Svi koji su pokazali interes za nju, povukli su se u trenutku kada su čuli da je bolesna“, kaže njezina majka. Fareshta je doduše pohađala školu, no samo do petog razreda. Iskustva koja je tamo doživjela od druge djece bila su izuzetno neugodna. Izrugivanje i uvrede i u njezinom slučaju su stajali na dnevnom redu. Terapija koju je dobivala također joj nije niti najmanje pomogla. Iz očaja, njezina ju je majka jednog dana odvela kod jednog islamskog učitelja i svećenika. Praznovjerje je u Afganistanu doduše zabranjeno, no vrlo često su upravo predstavnici islamske vjere ti koji ljudima obećavaju pomoć. „Mulah mi je rekao kako joj može poći i izliječiti je. Dao mi je neki amulet no kada sam s time došla kući, Fareshti je od toga bilo samo još gore“, priča 47-godišnja žena. Budući da je briga i njega kćerke izuzetno naporna, njoj najvjerojatnije neće preostati ništa drugo nego da ju odvede u psihijatrijsku bolnicu i ondje ostavi.

Bez pomoći i podrške

Jedna od rijetkih psihijatrijskih bolnica u zemlji nalazi se u Kabulu. Riječ je o državnoj ustanovi koja zapravo nudi besplatnu medicinsku pomoć. „One koji su pogođeni najtežim oblicima psihičkih oboljenja ovdje ne primamo. Njima ne možemo pomoći. Djeci je posebno teško budući da ona u Afganistanu ne mogu pohađati školu. Ukoliko uspiju naučiti neke osnovne stvari, tada se već može reći da su imala sreću i da je učinjeno mnogo“, kaže Sima, jedan od nadležnih liječnika u kabulskoj bolnici.

Afghanistan Heim für Menschen mit geistiger Behinderung
Uvjeti života u domovima i psihijatrijskim ustanovama su izuzetno teški i potresniFoto: Getty Images

On oštro kritizira činjenicu kako ni afganistanska vlada a niti nevladine humanitarne organizacije nemaju nikakve posebne programe za ove bolesnike. Time su oni osuđeni na život izvan društva, bez nade da će ih okolina ikada prihvatiti. Većina njih, među njima i Mohamed i Fareshta, provest će život sa stigmom „ludih“, u samoći i diskriminaciji.

Autori: Hasrat-Nazimi Baslat/Željka Telišman

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić