1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Bilanca "Godine kišobrana"

Točno prije deset godina Europa je uvela zajedničku valutu, euro. Ali umjesto slavlja, tek je 2011. godine - na kriznim sastancima, koji su se redali jedan za drugim, postalo jasno da euro nije puko jamstvo za obilje.

Ilustracija: kišobran Europska zastava

Prije deset godina, posljednjih dana 2001. su kamioni već masovno prevozili nove novčanice i kovanice u poslovnice banaka svih zemalja koje su uvodile euro. A onda su prvih dana 2002. mnogi građani Europe i u svojim novčanicima mogli osjetiti da se nalaze u istoj Uniji, gdje je gotovo svejedno nalaze li se u Finskoj ili Portugalu, u Grčkoj ili Irskoj: svugdje su mogli platiti istim novcem - doduše ne baš isti iznos za istu robu.

Djevojka ispred Brandenburških vrata s novom novčanicom 20 eura

Kad je uveden euro, neki građani su još i slavili

Tada se vjerovalo da je to samo privremeno, da će s vremenom zona eura srasti zajedno i da će se i cijene i prihodi građana nekako ujednačiti. Ali se tek 2011. jasno pokazalo da to nipošto nije tako jednostavno: usprkos zajedničkoj valuti, još uvijek postoje nacionalne politike proračuna, nacionalni trikovi kako da se umire birači i kako da se - sada zajedničkim - novcem pune i nacionalna burad bez dna.

Gubitak povjerenja

I svjetska financijska tržišta su počela gubiti povjerenje, isprva u državne obveznice pojedinih država članica, a onda i u zajedničku valutu. Europski političari su ostali zatečeni - i jurili su s jednog kriznog sastanka na drugi, kako svjedoči europski zastupnik Martin Schulz: "To što proživljavamo posljednjih tjedana traje u Europi već godinu i pol: nešto se najavljuje, ali se ne provodi - neka nova ideja o kojoj se raspravlja, navodni kompromis koji se opet ne provodi i onda se organizira još jedan krizni sastanak. Ne znam, možda već postoji popis s nabrojenim kriznim sastancima."

Martin Schulz

Martin Schulz

Problemi i nedoumice oko zajedničkog, Europskog fonda za zaštitu eura su uzrokovale i još jednu neželjenu posljedicu: odjednom su se na jednoj strani našle zemlje Europske unije koje još nisu uvele euro - i sve su manje sklone da ga uvedu u doglednoj budućnosti, a s druge strane članice eurozone kojima su nevolje u Grčkoj, Portugalu ili Irskoj odjednom počele ugrožavati i vlastiti financijski ugled.

Koliko članica ima Europska unija?

I među zemljama zone eura se pojavila razlika, između Njemačke i Francuske kao takozvanog "motora Europe" i "ostalih" zemalja. Izgledalo je kao da njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Sarkozy razgovaraju o problemima svaki dan - što u drugim zemljama, kao kod premijera Luksemburga Jean-Claudea Junckera, nije baš uvijek nailazilo na odobravanje: "Zašto se misli kako je dovoljno da se dogovore Njemačka i Francuska? Imamo posla sa 17 vlada, 17 država i 17 nacionalnih parlamenata!"

Jean-Claude Juncker

Jean-Claude Juncker

Na posljednjem "kriznom sastanku" se pokazalo kako čak nije dovoljan niti dogovor 17 zemalja, jer je i raskol s preostalih 10 zemalja Europske unije postao još dublji jedinom odlukom koja se mogla postići. Bivši njemački kancelar Schmidt zapravo ima pravo kada tvrdi kako ne postoji kriza eura, ali od njegovog rođenja, postoji ozbiljan nedostatak u zajedničkoj, europskoj politici i europskom nadzoru nacionalnih proračuna.

No kad se povela rasprava o takvim ovlastima Unije, britanski premijer David Cameron je bio odlučan: "Mi nećemo nikad uvesti euro. Mi nećemo nikad predati tu vrstu našeg suvereniteta kojeg moraju predati te zemlje kako bi pristupile fiskalnoj uniji."

Na sljedećoj stranici: Što je alternativa?

Preporuka redakcije