Bijesni građani BiH polako se bude

Miodrag Dakić je u svom elementu. Raširenih ruku ovaj 43-godišnjak stoji na jednoj prostranoj zelenoj površini u srcu Banjaluke. Građanski aktivista i borac za zaštitu životne sredine govori o uloženim naporima, neprospavanim noćima, neumornoj akciji građana i njegovih kolega iz "Centra za životnu sredinu Banjaluka". Srpska pravoslavna crkva je baš na tom mjestu htjela da izgradi još jedan hram; iako u neposrednoj blizini već postoje tri crkve, a ova, jedna od posljednjih zelenih površina, postala bi žrtva ilegalne gradnje.

Predstavnici crkve nisu navikli na to da im neko pruža otpor, kaže Dakić. "Pozicija crkve u našem društvu je veoma, veoma jaka." A to ima svoje istorijske razloge kaže Dakić u razgovoru za DW. "Do 90-ih godina crkva istina nije bila zabranjena, ali je bila zapostavljena. Onda je došao rat i uspon nacionalističkih struja." Crkva, kao predstavnica pravoslavnih hrišćana, dakle Srba u ovoj zemlji, od toga je žestoko profitirala. "Danas se u principu niko ne suprotstavlja njenim odlukama", priča Dakić.

Crkva i država - jedna (ne) sveta alijansa

Dejtonski sporazum je 1995. podijelio Bosnu i Hercegovinu na dva entiteta. Banjaluka je glavni grad Republike Srpske u kojoj danas većinski žive Srbi. A crkva nije samo stvar identiteta i u zajedničkoj igri s politikom formira jedan konglomerat moći kojem se teško suprotstaviti. Jedan primjer za to je i građevinski projekat na javnoj površini; da se o tome povede javna diskusija u Evropi i Njemačkoj je normalna stvar, ali ne i u Banjaluci, u gradu u kojem se odluke često donose iza zatvorenih vrata; tako ono što je nekada češće bio izuzetak danas je postalo pravilo.

Šarlote (Charlotte) Hermelink je rukovoditeljka Gete instituta u BiH (Goethe-Institut), koja Dakiću odaje svako poštovanje za njegove napore s obzirom na (ne) svetu alijansu crkve i države. Njegova praksa proširila se u cijeloj zemlji. "Ovdje je uvreženo mišljenje da je politika nešto loše, korumpirano, ali nešto protiv čijih se odluka ništa ne može učiniti." Ljudi ovdje uopšte nisu navikli na to, kaže Hermelink, da se njihovo mišljenje računa i da smiju da suodlučuju.

Zemlja kao "Captured State"

Miodrag Dakić i njegove kolege su na početku kampanje iskusili ove 'kulturne specifičnosti' svojih zemljaka. Uprkos ogromnoj sumnji jednog velikog dijela stanovništva da su planovi za gradnju crkve u redu, malo ko se htio priključiti protestima. Ali, Dakić i njegove kolege nisu posustajali. Lijepili su plakate, organizovali tribine, javne rasprave, prikupili su preko 5.000 potpisa protiv ovog projekta i na kraju su završili na sudu. A sud je odlučio u njihovu korist. Presuda je bila potpuni uspjeh za aktiviste, presedan i novum u istoriji grada. U BiH postoji ogroman broj pravnih sredstava kojim se može boriti protiv 'neprijatnih' odluka. Ali, u praksi skoro da nema primjene, jer najveći broj građana uopšte ne zna koja im prava pripadaju.

Za Marion Kraskom, rukovoditeljku Hajnrih Bel fondacije u BiH (Heinrich-Böll-Stiftung), to je prije svega pitanje mentaliteta. Političke elite u zemlji su potpuno diskreditovane. "Mi se ovdje susrećemo s fenomenom 'osvojene države', kao što je jedna politička aktiviskinja na margini jedne konferencije o angažmanu građanskog društva u balkanskim zemljama rekla: 'Politička elita smatra da zemlja pripada njoj, uključujući medije i sve druge resurse", kaže Kraske za DW. "Tako da se građani koji žele da se angažuju, posmatraju kao faktor remećenja ili čak kao kriminalci, jer ometaju rad."

Berlin - Pariz - Banjaluka

Veliki građanski protesti kao što su bili na primjer 'Stuttgart 21', kada su hiljade građana protestovale zbog izgradnje nove željezničke stanice i planirane sječe preko 300 stabala, u Bosni i Hercegovini su nezamislivi. Vrlo sporo se razvija osjećaj odgovornosti za javni prostor, odnosno osjećaj za to kako bi gradovi u budućnosti mogli ili trebali da izgledaju. Šarlote Hermelink polaže nade u naredne godine. "Pogledajte nove generacije. Oni svi upiru pogled u zapadnu Evropu. Oni znaju kako se živi u Berlinu, kako u Francuskoj. I oni žele da ulože napore da ostvare prava na takav život."

Ali, Miodraga Dakića nije toliko briga za Berlin i Pariz. Za njega je Banjaluka na prvom mjestu. On je ponosni Bosanac, ponosan je na svoju zemlju, prirodu, mentalitet... Samo se dešava, kaže on, da su njegovi zemljaci skloni da prebrzo odustanu... "Mi stalno pokušavamo ljudima da objasnimo da se postojanost isplati, kao i da se raspitaju šta nam omogućavaju naši zakoni barem teoretski." A ako se ti faktori usaglase onda se "i u našem sistemu može nešto promijeniti", kaže ovaj aktivista i zadovoljno gleda na netaknuti travnjak koji su spasili od nelegalne gradnje. A sada ga čeka novi projekat. Ovaj put se radi o planu da se gradi još jedan tržni centar.