1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Bezglavo bez vodeće velesile

Miodrag Šorić
25. novembar 2015

Obaranje ruskog borbenog zrakoplova od strane Turske torpedira i pokušaje francuskog predsjednika Hollandea da oformi koaliciju protiv IS-a.

https://p.dw.com/p/1HCEt
Francois Hollande i Barack Obama
Hollande i ObamaFoto: Getty Images/C. Somodevilla

Sada još i to. Tursko zrakoplovstvo "skinulo" je jedan ruski borbeni zrakoplov. Kao da situacija u zemlji koja graniči sa Sirijom nije dovoljno komplicirana. Službeno se NATO stavlja na stranu svoje saveznice, Turske. Ne ponavlja samo Bruxelles, nego i predsjednici Francuske i SAD-a na summitu u Washingtonu ističu da Ankara ima pravo braniti svoj zračni prostor.

Zaoštravanje bez potrebe

Neslužbeno će Turci, međutim, sigurno čuti kritiku. Jer upravo sada kada se francuski predsjednik Hollande sprema u Moskvu kako bi odgovorio šefa Kremlja od podrške sirijskom vlastodršcu Bašaru Al-Asadu, stanje se - bez ikakve potrebe - zaoštrava.

Dio odgovornosti za to snosi i Rusija. Ona u Siriji intervenira kako joj padne na pamet i svoje vojne napade ne planira u dogovoru sa Zapadom. To je riskantno. Ovoga puta je to jednog ruskog pilota stajalo života. Ovaj incident, međutim, na kraju ne bi trebao imati dalekosežnije posljedice. Barem ako Turska ne bude dolijevala još ulja na vatru i ako ruski predsjednik uspije obuzdati svoj gnjev. Od eventualne eskalacije bi na koncu profitirala samo „Islamska država“.

Miodrag Šorić
Miodrag Šorić

Francuska ne može biti na kormilu

No, Hollandeova misija u Moskvi ovime neće postati jednostavnija. Njegov pokušaj osnivanja neke vrste velike koalicije - uključujući i Rusiju i Iran - protiv islamista zaslužuje pohvale. Ali na kraju Francuska, ostane li glavni motor ove inicijative, u njoj neće uspjeti. Jer ona nema političku težinu jedne velesile. A Europljani su, kao i uvijek, neodlučni, podijeljeni, škrti kada se od njih traži da "odriješe kesu" za obranu.

Sjedinjene Američke Države su jedina velesila koja je dovoljno moćna da može skovati savez protiv islamista iz kamenog doba. Washington može Ankaru - baš sada - disciplinirati, može Moskvi iskazati javno priznanje za kojim ona čezne, može izvršiti pritisak na Saudijsku Arabiju i Emirate da barem privremeno sjednu za pregovarački stol s predstavnikom Asadovog režima. U političkom rješenju za Siriju bi morali sudjelovati svi.

SAD bi, na koncu, morao prednjačiti dobrim primjerom. Amerikanci bi trebali pokazati da žele tu vodeću ulogu. Postoji li za to politička volja u Washingtonu? Proteklih godina se u to moglo posumnjati. Ali međunarodne krize poput ove u Siriji ne mogu se riješiti same od sebe.