Belgija nakon njemačke invazije u Prvom svjetskom ratu

Deutsche Welle: Gospodine Ruland, Belgija je 1914. godine bila neutralna zemlja. Pa ipak njemačka vojska je umarširala u Belgiju. Koliki je zapravo bio šok Belgijanaca tog 4. avgusta? Ili rat nije došao tako neočekivano?

Herbert Ruland: Rat nije došao tako neočekivano. Vratimo se natrag na atentat u Sarajevu, koji se dogodio 28. jula, kada je jedan srpski nacionalist ubio austrijskog prestolonasljednika. Tada su ljudi u Srednjoj Europi mislili da je to samo balkanski rat i da mi sa tim nemamo ništa. Ljudi, koji su to sebi mogli priuštiti, otputovali su na odmor. Ali sa austrijskim ultimatumom Srbiji, objavom rata Srbiji i stupanjem na snagu europskih savezništva bilo je jasno da rat neće biti ograničen samo na Balkan i da će njime biti pogođene i zemlje srednje Europe. Još prije njemačke opće mobilizacije Belgija i Nizozemska su 31. jula proglasile opću mobilizaciju. 2. avgusta je došao ultimativni zahtjev njemačke vlade upućen belgijskoj da dozvole prolazak Nijemcima. To je naravno odbijeno i takoreći već od 2. avgusta to je svakom Belgijancu bilo očito. Ovdje u pograničnim dijelovima oko Liježa napravljeni su rovovi spremni za borbu. Odsječeno je drveće i kuće su srušene i izgrađeni su bedemi. Životne namirnice su već bile na izmaku. Konji i volovi su oduzimani. I ljudima je postalo jasno da se tu nešto dešava.

U Njemačkoj je malo poznato i skoro da se nije o tome pisalo da su carske trupe onda sa svom žestinom krenule protiv belgijskog civilnog stanovništva. Događali su se masakri, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti kako bismo to mi danas rekli. Naredne četiri godine okupacije donijele su nevolje i bijedu. Na koji način je ovo promijenilo pogled Belgijanca na Njemačku?

Potpuno! Ovdje u pograničnim dijelovima se zapravo prije 1914. godine nisu poznavale granice. Ljudi su išli tamo gdje su nalazili posao. Početak rata je predstavljao u potpunosti prijelomni trenutak. U prve dvije sedmice je između Liege (Liježa) i Aachena (Ahena) ubijeno 950 civila od strane njemačkih vojnika. Stotine kuća je namjerno spaljeno. To do danas opterećuje njemačko-beligijski odnos, posebice na frankofonom jugu Belgije, kod Valonaca. Potpuna prekretnica! Brojni ljudi na belgijskoj strani, koji su bili u oba rata, uvijek kažu da je Prvi svjetski rat bio gori nego Drugi. I to je tačno, borbe su se odvijale ovdje u zemlji. Represivna politika prema civilnom stanovništvu i nakon invazije u avgustu 1914. godine ostavila je traga do danas.

Belgija u Prvom svjetskom ratu nikada nije bila u potpunosti okupirana. Zapadni flamanski dio je četiri godine bio poprište borbi. Tamo se borila belgijska vojska, Britanci i brojni drugi saveznici protiv Nijemaca. Koliko je bila važna ta samoobrana za belgijsku državu, za belgijsku naciju?

Nevjerojatno važna! Morate sebi predstaviti sljedeće: Područje, koje je još uvijek bilo u posjedu Belgije, bilo je veliko samo 800 kvadratnih kilometara, posljednji krajičak zapadne Flandrije. Francuzi su više puta zahtijevali da belgijski kralj Albert, ode i da se bori na Somi (rijeka na bojišnici na sjeveru Francuske, prim. red.). Kralj je to svjesno odbio. Jer on je znao da ako napusti zemlju da se onda vjerojatno više neće vratiti u zemlju. Za Belgijance ta bitka na Yser (rijeka u Zapadnoj Flandriji - op. red.) vjerojatno znači preživljavanje nacije. Bila je to jedna nevjerojatna priča. Belgijski gubici su se relativno držali u granicama jer Belgijanci su se u osnovi borili u rovovima. U ofanzivama oni zapravo nisu tako mnogo učestvovali. Najveća ofanziva je zapravo bila Bitka kod Passendale 1917. godine (poznata i kao Treća bitka za Ypres - op. red.) , gdje su Englezi na osam kilometara napredovanja tokom četiri mjeseca imali 400 000 mrtvih i povrijeđenih. Bile su to nevjerojatne bitke, ali belgijski gubici su bili relativno mali.

Vratimo se još jednom regionu u kojem ste Vi rođeni, njemačko-belgijskom graničnom području. Okruzi Eupen i Malmedy pripadali su prije početka rata Njemačkom carstvu, bili su dakle dio teritorije napadača. 1920. godine su potom pripali Belgiji. Stanovnici, koji su govorili njemački, bili su tako prvo Nijemci, a onda Belgijanci. Kakav je rez to morao biti za ove ljude?

Ja sam već rekao da je godina 1914. predstavljala potpunu prekretnicu. Ljudi su sklapali brakove neovisno o granici, hodočastili su preko granice. Govorio se isti dijalekt s obje strane granice. Naš region ovdje, Eupen, Malmedy i također Aachen, bili su prvi region u kojem se dogodila invazija. 1918. godine su onda ovdje umarširali saveznici. Belgija je zauzela Aachen. Eupen i Malmedy su onda Versajskim ugovorom pripali Belgiji, Liga naroda je to definitivno potvrdila 20. oktobra 1920. godine. Mogu Vam reći da se većina ljudi u Malmedyu i Eupenu se osjećala izdano i prodano. Od početka stoljeća su uvijek postojale poteškoće sa Prusima, ali se pripadalo Njemačkoj. Ljudi su se osjećali kao Nijemci i bez da su to stanovništvo pitali oni su postali Belgijanci. Većina birača su 1925. godine, kada je područje postalo dio Belgije, birali pronjemačke stranke. 1933. godine, nakon dolaska na vlast nacista u Njemačkoj formiran je tzv. front odan domovini, koji se oslanjao na NSDAP. Stanovništvo je potom bilo podijeljeno na pronjemačko i probelgijsko. Njemačku invaziju 1940. godine, dakle drugu invaziju, većina stanovnika Eupena i Malmedya je podržavala. Probelgijski stanovnici su tada naravno već bili pobjegli u unutrašnjost Belgije. Vatrogasna služba u Eupenu je okačila zastavu za kukastim križem. Na zgradi vijećnice u Eupenu visio je veliki plakat, koje nisu donijeli Nijemci, već nacisti iz Eupena: "Fuehreru, zahvaljujemo ti!". To je dakle vodilo do formiranja revizionističkog pokreta, nasuprot kojem su bili poneki probelgijanci. Ali u tom trenutku je pronjemački pokret bio najjači.

Nakon Drugog svjetskog rata je to područje opet bilo belgijsko. Nakon ratova onda je konačno došlo do pomirenja između Belgijanaca i Nijemaca i također Belgijanaca koji govore njemački. Ne graniči li to, kako je to rekao njemački predsjednik Gauck, sa čudom nakon svega što se dogodilo?

To zaista jest čudo. U prvim godinama nakon rata stanovništvo u Eupenu i Malmedyu je još bilo suočeno sa teškim vremenom. U cijeloj Belgiji je svaki 60. građanin izveden pred sud zbog suradnje sa neprijateljem. U područjima, u kojima se govori njemački, to je bio svaki treći ili četvrti stanovnik. Svako, ko se borio u njemačkoj uniformi, morao je najprije u zatvor. Granice prema Njemačkoj su na početku bile zatvorene, ali njemačko-belgijski odnos se začuđujuće brzo relativno stabilizirao.

Herbert Ruland je istoričar na Autonomnom univerzitetu njemačke zajednice u Belgiji. Rođeni Nijemac podučava i bavi se istraživačkim radom u belgijskom gradu Eupenu i važi za stručnjaka za istoriju ovog pograničkog regiona tokom Prvog svjetskog rata. Oko 70 000 njemačkih stanovnika u istočnom dijelu Belgije na granici sa Njemačkom uživa danas poseban status autonomne manjine u belgijskom kraljevstvu.