1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Bejrut klizi u propast

Glavni grad Libana, Bejrut, zatrpan je đubretom, što izaziva proteste građana. Međutim, to nije jedini razlog zbog kojeg Liban klizi u haos.

„Ti smrdiš“ – to je napisano na transparentima koje Libanci pokazuju svojim političkim liderima, na demonstracijama u Bejrutu. Smrdite jer ništa ne radite da uklonite nagomilano đubre sa ulica. To je bila poruka do prije nekoliko dana. U međuvremenu se kritika proširila i na druge oblasti. Politička klasa građanima zaudara i zato što se ne pomiče iz močvare mita i korupcije i nije spremna da se na dobrobit svih odrekne nekih privilegija.

Politički analitičar Džon Bel kaže u jednom prilogu za Al Džaziru da njihova samoživost podriva sposobnost političkog djelovanja cijele zemlje. „Vlada ne može da donese odluke zbog nevidljivih konaca koje neko vuče. Sve je u znaku pojedinačnih interesa, gramzivosti i želje za povećanjem moći. To je važnije od pristojnosti i čistih ulica. Dobro došli u budućnost“.

Budućnost Libana, kakve se Bel pribojava, odavno je stvarnost drugih država u regionu. „To što sada vidimo jeste slom arapskih država pod pritiskom globalizovane ekonomije i klimatskih promjena, smanjivanja rezervi fosilnog goriva i korupcije. Današnji problemi vjerovatno nisu ništa u odnosu na to šta nas čeka“, smatra Bel.

Beirut Libanon Müll Krise Müllkrise Protest Menschen Straße

Protesti u Bejrutu, 29.08. 2015.

Opasnost za cijeli region

Za Liban bi to moglo značiti da će zemlja biti još dublje uvučena u sirijski građanski rat. Sunitski ekstremisti još uvijek drže u zarobljeništvu 25 libanskih vojnika koje su oteli avgusta 2014. Još uvijek se šiitska milicija Hezbolah bori na strani sirijskog predsjednika Asada i protiv sekularnih i protiv džihadističkih protivnika. Još uvijek u Libanu boravi milion sirijskih izbjeglica.

„Ako se libanska kriza ne riješi proširiće se ekstremizam i na sunitskoj i na šiitskoj strani“. Tako piše list „Al Hajat“, upozoravajući da bi se posljedice mogle osjetiti čak i u arapskim zemljama iz golfskog regiona.

Kriza u Libanu pokazuje koliko su porozne državne granice, čak i tamo gdje, za razliku od Sirije i Iraka, još uvijek postoje. Pravac u kojem se kreće Liban je prije godinu dana opisao bivši američki državni sekretar Henri Kisindžer u svojoj knjizi „Svjetski poredak“ kao mogući pravac razvoja situacije na ukupnom Bliskom istoku: „Nacionalni i internacionalni konflikti se međusobno pojačavaju. Politički, konfesionalni, tribalni i teritorijalni konflikti se miješaju“, prognozirao je Kisindžer. Religija postaje oružje u službi geopolitičkih interesa: „Civile će ubijati na osnovu njihove konfesionalne pripadnosti“.

Sile nesposobne da uvedu red

Regionalni konflikti se mogu riješiti samo ako to žele regionalne sile. Taj potencijal imaju samo Iran i Saudijska Arabija, šiitska i sunitska regionalna sila. No, te države su trenutno zaokupljene naporima da se međusobno blokiraju. Naročito je Saudijska Arabija postala nervozna. Sjedinjene Američke Države su se dogovorile sa Iranom oko mirnodopske upotrebe atomske energije, što je izazvalo veliko nepovjerenje saudijske kraljevske kuće. Rijad je dodatno zabrinut jer se i Rusija zbližava sa Iranom. I Moskva i Teheran se zalažu za to da u Siriji predsjednik Asad ostane na vlasti. Saudijska Arabija, međutim, posmatra odlazak Asada sa vlasti kao najbitniji preduslov za okončanje građanskog rata.

Libanon Flüchtlinge aus Syrien

Izbjeglice iz Sirije u Libanu

Razdor između Saudijske Arabije i Irana ne odnosi se samo na Siriju i Liban. U Iraku, ili još više u Jemenu, ove države se bore za prevlast. Konkurencija Rijada i Teherana je bitno doprinijela povećanju napetosti u Jemenu i izbijanju građanskog rata sa hiljadama mrtvih.

Na ivici haosa

Svaka kooperacije ove dvije regionalne sile je do sada bila isključena. Međutim, postoje zajednički interesi. Prije svega zajednički neprijatelji: Islamska država, Al kaida, ili front Al Nusra. Isto tako, koordinisana eksploatacija nalazišta nafte ili uopšte smirivanje cijelog regiona su zajednički ciljevi, koji su potpuno zanemareni.

Obje države su izabrale konfrontaciju umjesto kooperacije. Liban trpi posljedice te konfrontacije. Umjesto stabilizacije zemlje cilj Teherana i Rijada je da prošire svoj uticaj.

Iran upravlja Libanom preko Hizbolaha, a Saudijska Arabija pokušava uz pomoć „Alijanse 14. mart“. Predvodnik Alijanse je Sad al Haririt sin predsjednika Libana Rafika Haririja koji je ubijen 2005. On je dugo živio u Saudijskoj Arabiji i tamo stekao značajan imetak.

Liban se ne smiruje. Razlog je prost: ni jedna od dvije regionalne sile nije zainteresovana za to. Njihova nesposobnost da prevaziđu konkurentsku konfrontaciju gura još jednu bliskoistočnu državu u haos.

Preporuka redakcije