1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Bauk kruži Zapadom

U izvjesnim okolnostima nerazumno izbija na površinu. Otkrivamo želju da razaramo i rušimo pa oslobodimo sebe obaveze da slijedimo humanističke vrijednosti. Onda lupimo šakom o sto, kaže Katalin Dorijan Floresku.

Bauk kruži Zapadom. Bauk postfaktičke epohe. Otkako je Donald Tramp pobijedio na američkim predsjedničkim izborima uz minimalni intelektualni napor, uz laži i huškanje navodno je počela ta epoha. Tako kažu. Iz te perspektive Tramp označava razmeđe. Prije toga je postojala prosvijećenost, a poslije toga ona može da se pokupi i ode. Prije toga je bilo bolje, a poslije toga…Baš da vidimo.

Naime, kome je potrebno nešto tako zastarjelo, sporo, komplikovano, nešto što guta toliko vremena kao što je naš sopstveni prosvećeni razum, kada je bez njega brže i prostije. Zahvaljujući Tviteru i drugim (ne)društvenim mrežama. Zaista postoji razlog za zabrinutost. Neko ko je do te mjere narcisoidan te ga to čini gluvim za razum što oprezno odmjerava, neko sa ograničenim riječnikom u kojem postoji samo riječ great, neko ko zna da se nametne, ali ne i da se dokaže, postao je predsjednik demokratske zemlje koja je naoružana atomskim oružjem. Ako je tako, onda ni apokalipsa razuma nije daleko. Pri tome ne bismo smjeli da zaboravimo da se neki potezi bivšeg predsjednika Buša jedva mogu svrstati u prosvećeno doba, pa bi se granica epoha morala vremenski pomeriti unazad.

Trampovi saputnici

Tramp ne putuje sam u raj neprosvećenosti. On ima jednako odlučne saputnike. Ruski i turski autokrati Putin i Erdogan – da navedemo samo dvojicu – uznapredovali su u projektu lišavanja punoljetstva svojih naroda i ispiranja mozga. Izgleda da im se računica isplatila jer imaju kolosalne kvote popularnosti. Postoji još izvjestan otpor kritički orijentisanih ali uplašenih građana, no on je marginalizovan.

Narod sanja čvrstu ruku koju može da poljubi. Mitski uveličano osmanlijstvo ili rusijstvo koje nudi osjećanje zbrinutosti i liječi rane. Kada ovu nejestivu smjesu začine sa nešto religije – na jednoj strani rusko pravoslavlje, a na drugoj konzervativni islam – onda se dobije doza opijuma koji zamagljuje razum i dobar dio naroda dovede do drjemeža.

Putin i Erdogan makar nisu nikada ni tvrdili da su prosvjetitelji. Ako se njihove zemlje uopšte nalaze na mapi prosvećenosti onda je to na potpunoj periferiji i to zahvaljujući tankom sloju kritičkih intelektualaca i disidenata. Ali kada u nekoj staroj demokratiji dobar dio naroda, mada ne treba zaboravti da to nije bila većina, izabere Trampa, onda čovjek mora da oslušne.

Naravno da stabilnu demokratiju poput američke ne možemo upoređivati sa zemljama koje nemaju demokratsku tradiciju. Međutim, te političare povezuje prezir prema toleranciji i jednakosti svih ljudi, odsustvo poštovanja prema božijem stvorenju, uobraženo sljepilo i dvoličnost. To povezuje i dio njihovih sljedbenika.

Čežnja za etnički čistim svijetom

Pogledajmo malo srednju i istočnu Evropu, gdje bismo mogli očekivati nešto više prosvijećenosti. Mađarska i Poljska bjehu dvije zvijezde vodilje za vremedemokratizacije devedesetih godina, a Poljska je to ostala sve donedavno. Sada su obje zemlje tek senke nekadašnjih zvijezda. Obje su postale žrtve agresivnog nacionalpopulizma. U Poljskoj je zavladala čežnja za poljaštvom iako prosvijećena opozicija protestuje. U Mađarskoj se čezne za mađarstvom. Novo je ustvari to što ta čežnja za idealnim, urednim, etnički čistim svijetom – začinjena sa puno antisemitizma, netrpeljivosti prema strancima i katoličanstva – nije zahvatila samo neke starce koji žive u prošlosti ili nekolicinu tipova obrijane glave, već i mnoge mlade ljude. U Poljskoj ekstremni desničari marširaju zajedno sa roditeljima i decom. Mlade porodice u Mađarskoj posjećuju festivale gdje se navodno slavi mađarstvo. Rame zu rame sa folkloristima i radikalnim desničarima svi cupkaju i pjevaju zavičajne pjesme. I u Rumuniji zakazuje razum. Samo što su sa vlasti skinute socijaldemokrate, inače do samog partijskog vrha umiješane u nevjerovatnu korupciju, pobijedili su opet na nedavnim izborima. Protivno svakom razumu.

Ja, uprkos svemu ovom, smatram da nije bilo nikakvog epohalnog razmeđa. Nema epohe prije i poslije Trampa. Ni ranije nije bilo drukčije. Da navedem samo tri primjera. Bile su to prosvećene zemlje iz kojih su vojnici 1914. raspjevani i nasmijjani pohrlili u rat, opijeni nacionalizmom koji su dijelili sa onima koje ostavljaju kod kuće. Upravo prosvećene države su držale kolonije sve do pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka i pristale su često na njihovu samostalnost tek poslije velikog krvoprolića. Katolička crkva je ta koja u prosvijećenim zemljama sprovodi diskriminaciju i stigmatizaciju ljudi, žena, razvedenih ljudi, homoseksualaca. Ne mogu u tome da vidim ništa prosvijećeno.

Strukture magijskog mišljenja

Nikada nije bilo ni gore ni bolje. Ljudi su prijemčivi za nerazumno, za razmišljanje na osnovu želja. Kao što strukture magijskog mišljenja djece ostaju prisutne i kod odraslih, pa se bojimo mraka ili zvuždućemo kada idemo u podrum, tako su prosvećenost i nerazumno razmišljanje u kohabitaciji.

Pod normalnim okolnostima duh prosvjetiteljstva može držati pod kontrolom nerazumne impulse. Tada uspostavljamo institucije koje osiguravaju mir, vjerujemo u moć dijaloga i obrazovanja, podižemo tvrđave protiv sirovosti. Pod posebnim okolnostima nerazumno izbije na površinu poput drugog lica, poput ružne maske prosvećenosti. Tada otkrivamo svoju želju da razaramo i rušimo civilizaciju. Tada sebe oslobađamo obaveze da sljedimo humanističke vrijednosti. Tada lupamo šakom o sto.

Sada ponovo doživljavamo takvu fazu u novom kulturnom i civilizacijskom kontekstu. Prastari fenomeni kao što su populizam, nacionalizam, ekonomske krize, bijes zbog „onih gore" koji se ne brinu o „onim dole" povezuju se sa nečim novim kao što su talasi izbjeglica, lažne vesti i površno, iscjepkano znanje iz virtuelnog prostora, pretvaranje angažovanog građanina u gluvog, voljnog konzumenta, ekstremna individualizacija, desolidarizacija, a humanističkim vrijednostima se odjednom može trgovati. Sve to je biotop za slijepi, nerazumni bijes. A iza njega ostaje spaljena zemlja prosvijećenosti.

Preporuka redakcije