1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Banatsko Belo Blato - Evropa u malom

Međuetnička tolerancija, zaštite manjina i promocija multikulturalne različitosti, teško da asociraju na Srbiju. Svijetlih primjera ipak ima, i to u Vojvodini. U njoj živi oko dva miliona ljudi različitog porijekla.

Na Vojvodinu se oduvijek gledalo kao na dobar primjer multikulturalne raznolikosti. Sve etničke grupe mogu da učestvuju u političkom procesu, čak i u malim sredinama, gdje različite nacije mirno žive godinama, što ovaj dio Evrope, moglo bi se reći, čini jedinstvenim.

Pola sata vožnje od Beograda nalazi se selo Belo Blato. U tom banatskom mjestu živi i Anuška Simon. Zatičemo je u trenutku kada izlazi iz svoje kuće. Užurbano kreće ka glavnoj ulici ovog sela. „Ovo je malo selo, ali pomalo liči na Evropu. Ovdje, pored nas, na primjer, je jedna mađarska kuća, zatim slovačka, a još naprijed je srpsko-slovačka kuća,“ priča Anuška, kojoj pedesetak godina. „Ovdje ima puno nacionalnosti koje žive zajedno.“

Ukupno 26 nacija

U cijeloj Vojvodini, Srbi čine oko 65 odsto populacije, ali u njoj žive i Mađari, Slovaci, Hrvati, Rusini, Crnogorci, Rumuni, Romi i drugi. Ukupno 26 nacija, nacionalnih manjina i etničkih grupa – i svi oni žive uglavnom mirno zajedno.

A „živjeti zajedno“ ovdje se doživljava u pravom smislu tih riječi, tvrdi Anuška. Zaista je malo kuća koje su čisto mađarske, slovačke ili srpske. „Ljudi ovdje kažu: „Krevet sve ublažava“,“ kaže Anuška kroz smijeh. „Za ljubav nije bitno, ko je šta.“

Anuška ulazi u malu seosku radnju, poručuje tri velika parčeta sira i dva kilograma šećera na slovačkom, a onda se razgovor sa vlasnicom radnje prebacuje na mađarski jezik.

„Vidite, mi se međusobno razumijemo na slovačkom“, objašnjava ona. „Ja sam Mađarica, ona je Slovakinja. To vam je 'beloblatski', jezik ovog sela! Jako sam srećna što živim u okruženju gdje skoro svi pričaju tri jezika još od svog djetinjstva.“

"Bratstvo jedinstvo"

Anuška stiže do seoske škole, gdje radi kao kuvarica već 11 godina. Škola se i dalje zove „Bratstvo jedinstvo“, prema sloganu stare Jugoslavije. Od prvog do četvrtog razreda, djeca prate nastavu na svom maternjem jeziku, drugim riječima na srpskom, slovačkom i mađarskom. Tek od petog razreda, svi počinju da uče na srpskom. Čak i u susjednom zabavištu može da se čuje živopisna mješavina jezika. „Imamo slovački, mađarski, srpski i romski,“ kaže Anuška. „Četiri jezika – i na kraju, svi se stapaju u jedan! Mi pričamo sve!“

Serbien Dorf Belo Blato in Vojvodina

Belo Blato u Vojvodini

A u zabavištu radi vaspitačica Ilonka Vrška, Srpkinja koja dolazi iz susjednog sela sa većinskim srpskim stanovništvom. Udata je za Slovaka. Ipak, pošto je skoro stigla u Belo Blato, ona tek pomalo priča slovački i mađarski. Ilonka kaže da je to za nju veliki nedostatak, ali da se ne osjeća manje dobrodošlom zbog toga. „Zaista iskreno vjerujem da pripadam ovdje – upravo zbog ove tolerancije, o kojoj svi toliko pričaju,“ kaže ona. „Ovdje možete da vidite šta tolerancija i zajednički život zapravo znače na djelu. A najbolja stvar je u tome što nas niko ne primorava na to. Ova tolerancija postoji oduvijek,“ završava vaspitačica Ilonka.

Po povratku kući, Anuška sprema večeru. Njen suprug, Janoš, sjedi na kauču. Dok siječe luk, Anuška zbija šale. “Luk je prilično ljut – mislim da ću početi da plačem. Postoji stara izreka: ako počneš da plačeš dok siječeš luk, to znači da je osoba koja ga je sadila dobro prdnula dok je to radila“, objašnjava ona kroz smijeh.

Niko ne pita ko si i šta tu radiš!

Razgovor se okreće političkim temama i periodu devedesetih, kada se Jugoslavija raspala pod uticajem nacionalizma i etničkih podjela. Anuška kaže da balkanski ratovi nisu donijeli tenziju u Belo Blato i da oni nisu osjetili nikakve političke intervencije. Njen suprug Janoš se slaže sa njom. „Niko nije upirao prstom ni u koga,“ kaže Janoš. „Ovdje i dalje možeš da prelaziš ulicu i niko te neće pitati ko si i šta tu radiš.“

Anuška postavlja sto. Ona je na nogama od šest sati ujutro. Imala je naporan dan i sada je umorna. Pošto je stigla kući, grupa od 15 turista iz Mađarske ju je iznenada izvukla iz kuće, raspitujući se za smještaj negdje u selu. Par reaguje u svom maniru: Janoš preuzima na sebe odgovornost da pronađe smještaj za turiste i predlaže da, ako potraga ne bude uspješna, turisti dođu kod njih na veselje koje će trajati cijele noći.

Vjerovatno ovakvo ponašanje i način razmišljanja omogućava stanovnicima Belog Blata da zadrže svoj jedinstven smisao zajedništva i otvorenosti ka različitim kulturama.

Autor: Dirk Auer / Nevena Cukućan

Odgovorni urednik: Svetozar Savić