1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Balkanskom ulicom u Beču

Nedad Memić
11. februar 2017

Beč je pored Chicaga grad s najvećim brojem iseljenika iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske van prostora bivše Jugoslavije. Ljudi s Balkana prisutni su u ovome gradu već stoljećima.

https://p.dw.com/p/2XKAl
Bundespräsidentenwahl in Österreich 2016
Foto: DW/E. Numanovic

„U mome djetinjstvu ovo pecivo uvijek smo zvali ‚Bosniak‘", kaže jedan stariji kupac u bečkoj pekari Felzl u Sedmom bečkom gradskom okrugu. U ponudi ove pekare nalaze se i raževe kifle s kimom: pecivo koje се još od Prvog svjetskog rata u Austriji nazivа po Bošnjacima, bh. trupama koje su u Austrougarskoj vojsci uživale veliki ugled. No, ne podsjeća Bečlije samo ‚Bosniak‘ ili ‚Bosniakerl‘ na Balkan. Nema osobe iz bivše Jugoslavije koja posjeti glavni austrijski grad, a da nije začuđena velikim brojem ljudi porijeklom s balkanskih prostora koji žive u glavnome gradu Austrije. Radne migracije od sredine 1960-tih godina, posljednji rat te želja za boljim životom doveli su mnoge ljude iz BiH, Srbije i Hrvatske u Beč. Preko 90.000 migranata iz Srbije, skoro 70.000 ljudi iz Bosne i Hercegovine te oko 35.000 osoba koje su rođene ili imaju hrvatski pasoš danas živi ovdje. S obzirom da mnogi migranti iz bivše Jugoslavije već nekoliko generacija žive u Austriji ili su postali austrijski državljani, broj osoba porijeklom iz bivše Jugoslavije mnogo je veći. Tako se procjenjuje da oko 300.000 osoba u cijeloj Austriji ima srpsko porijeklo, oko 200.000 vuče korijene iz Bosne i Hercegovine, a oko 100.000 njih iz Hrvatske.

"Popularni bečki umjetnički kvart Spittelberg krajem 17. stoljeća nosio je naziv 'hrvatsko selo'."
"Popularni bečki umjetnički kvart Spittelberg krajem 17. stoljeća nosio je naziv 'hrvatsko selo'."Foto: DW/N. Memic

Jedan od njih je i Edin Islamović, tvorac novog i uspješnog bečkog brenda Pitawerk – mješavine moderne pekare i bistroa specijaliziranog za prodaju i služenje bosanske pite koji je već ušao u listu od pet najboljih fast food mjesta u gradu. Rođeni Modričanin došao je 1992. kao izbjeglica u Beč, a danas je vlasnik nekoliko telekomunikacijskih prodavnica, a od januara prošle godine zajedno s partnerom Nadanom Hadžibeganovićem i suvlasnik ovog gastronomskog koncepta koji je za godinu dana privukao pažnju ne samo balkanske zajednice: čak 40% mušterija u Pitawerku nemaju balkansko porijeklo. Islamović za sebe kaže da „živi austrijski san" i da se u ovaj grad integrirao „ni previše ni premalo, već tamam“. Upitan da nam pojasni ovo „tamam“, ovaj uspješni poduzetnik kaže: „Prihvatio sam od Austrijanaca radni mentalitet, ali sam zadržao ljubav prema bosanskoj kulturi i običajima“. Ovu ljubav prema bh. kulturnom nasljeđu Islamović ovih dana s dvojicom sunarodnjaka pretvara u konkretan projekat: Bosanskohercegovačku kulturnu platformu čiji cilj je promovirati bh. kulturu u austrijskoj prijestolnici.

A za nju Islamović ima samo riječi hvale: „Beč volim jer je raznolik, a ljudi iz Bosne i Hercegovine i Balkana tome mnogo doprinose. Lično sam sretan što sam u ratu – svojoj najvećoj nesreći u životu – dospio u ovaj grad", kaže nam Islamović koji je možda jedan od najboljih primjera onoga u čemu je balkanska zajednica u Beču danas posebno uspješna: malome i srednjem poduzetništvu. S ovim se slaže i bečki novinar i zaljubljenik u Balkan Christoph Baumgarten: „Migranti iz bivše Jugoslavije preuzeli su nasljeđe klasične bečke radničke klase“, kaže nam te ističe da je balkanski identitet u Beču postao vidljiviji u zadnjih 20-tak godina: „Ljudi se više ne stide reći svoje porijeklo, a znaju biti prema njemu i ironični.“

Pogled u historiju

"Ljudi iz BiH i Balkana imaju Beču mnogo toga za ponuditi", kaže poduzetnik Edin Islamović.
"Ljudi iz BiH i Balkana imaju Beču mnogo toga za ponuditi", kaže poduzetnik Edin Islamović.Foto: DW/N. Memic

No, prisutnost ljudi s Balkana u Beču mnogo je starija od prvih gastarbajtera iz šezdesetih godina prošloga stoljeća ili izbjeglica iz ratova u 1990-tim. U Austriji je svima poznata izreka koja se vezuje za kancelara Metternicha koji je početkom 19. stoljeća navodno izjavio da Balkan počinje u Beču. No, i pored angedota prisutnost Južnih Slavena u topografiji Beča vezana je i do dan danas za određene kvartove. Tako su već od 17. stoljeća tri lokacije u Beču u narodnome jeziku nosile naziv „Krowotendörfel" (hrvatsko selo), jedna od njih nalazila se na području današnjeg Spittelberga – bečkoga umjetničkog kvarta u Sedmom gradskom okrugu koje je danas omiljeno među turistima. Krajem 18. stoljeća u Beč dolaze i srpski trgovci, kasnije i intelektualci i pjesnici, a već od 1860. ovdje postoji srpsko-pravoslavna crkvena općina. Okupacijom Bosne i Hercegovine krajem 1878. u Beč dolaze i prvi Bosanci: obično vojnici, studenti ili trgovci sitnom robom.

‚Bosna‘ osvaja Beč

Na trgu ispred Bečke državne opere nalazi se Bitzinger, jedan od najluksuznijih štandova s kobasicama u gradu. Velikim slovima iznad šanka stoji natpis ‚Bosna‘: „Pa valjda je to iz Bosne", odgovara simpatični prodavač na moje pitanje otkuda jednoj od najpopularnijih kobasica u sosu od luka, senfa i karija sličnoj hot dogu ovakvo ime. No, naziv počesto može i prevariti: i pored nekoliko teorija o porijeklu ove kobasice, čini se da je najvjerodostojnija sljedeća: izmislio ju je neki bugarski prodavač kobasica u Salzburgu te joj nadjenuo ime „Nadanitza". Kako je ovaj naziv Austrijancima bio težak za izgovoriti, prozvali su je jednostavno „Bosna". Danas se ova kobasica na bečkim štandovima može naći u desetak različitih varijanti.

Između segregacije i prihvatanja

"Naziv 'Bošnjak' u austrijskome govoru i dalje označava raževo pecivo s kimom."
"Naziv 'Bošnjak' u austrijskome govoru i dalje označava raževo pecivo s kimom."Foto: DW/N. Memic

Ako biste danas upitali prosječnoga Bečliju šta ga u ovome gradu najviše asocira na Balkan, kao iz topa bi odgovorio: „Ottakringer Straße!". Ovu podugačku ulicu koja dijeli 16. od 17. bečkog gradskog okruga u svakodnevnom govoru nazivaju još „Balkanstraße" ili „Balkanmeile". Brojni kafići, disko-klubovi, restorani s balkanskom muzikom i jelima redaju se ovdje jedan za drugima.  Od nje se nekada zaziralo – u mračnim 1990-tim stanje je znalo biti i napeto. Svako je znao i zalazio isključivo u „svoje“ lokale. Danas je, ipak, stanje drugačije: Ottakringer Straße postala je neotuđivi dio jedne bečke supkulture. „Ova ulica možda nije najpozitivnije mjesto u gradu, ali je svakako jedno od najutentičnijih“, kaže nam Christoph Baumgarten koji inače vodi i blog balkanstories.net.

„Ona je dio jednog paralelnog svijeta, ali opet i rezultat segregacije etničke segregacije u austrijskome društvu: Austrijanci se i dalje slabo mogu vidjeti kako sjede u lokalima u ovoj ulici. Oni najčešće ovamo dođu da bi izvidili kako to migranti žive, a onda se vrate u svoje kvartove". Tako ova bečka ulica postaje simbol integracije balkanske zajednice: dok je Austrijanci u međuvremenu gledaju s manje prezira i zaziranja, još uvijek se ne usuđuju da postanu njen dio. Tako je i bečkim Balkancima: danas ih austrijsko društvo uglavnom tapše po ramenu i proglašava uzorno integriranima, ali je put do njihove potpune emancipacije u austrijskome društvu još uvijek dug.