Balkanski film nije samo Emir Kusturica

U bioskopu La Compagnia u Firenci, nedaleko od čuvenog trga Duomo i katedrale Santa Maria del Fiore, četiri dana trajao je festival posvećen filmu balkanskih zemalja. Prikazano je dvadesetak filmova iz zemalja bivše Jugoslavije i iz Albanije, a među gostima su bili glumica Mirjana Karanović i reditelji Danis Tanović, Lidija Zelović, Danilo Marunović, Hrvoje Mabić i Vardan Tozija.

Organizatori festivala, Cecilia Ferrara (Ćećilija Ferara) i Simone Malavolti su nekoliko godina živjeli u zemljama bivše Jugoslavije i otkrili bogatstvo tamošnje kinematografije. Vrativši se u Italiju, poželjeli su da Firentincima daju šansu da o tome nešto više saznaju.

„Festival je nastao 2012. godine, zahvaljujući dobroj kombinaciji nekoliko faktora. Radila sam kao novinar tri godine u Sarajevu i Beogradu. Učestvovala sam u organizaciji prvog festivala italijanskog filma u Sarajevu, ali bila sam, naravno, u dodiru i sa filmovima iz bivše Jugoslavije. Nisam poznavala tamošnju kinematografiju, a onda sam shvatila koliko je ona bogata. Vratila sam se u Itaiju i odmah počela da radim na ovom projektu. Upoznala sam Simonea Malavoltija  koji je takođe radio u BiH, i zajedno smo počeli da radimo na organizaciji ovog festivala", kaže Ferara u razgovoru za DW.

Ona dodaje da Festival svake godine posjeti oko 3.000 ljudi, što ocjenjuje kao uspjeh, posebno kada se uzme u obzir činjenica da je riječ o filmovima koji nisu toliko poznati u Italiji. 

„Ljudi koji dolaze na ovaj festival žele da otkriju nešto novo. Reakcije su zaista vrlo pozitivne. Dovodimo kvalitetne filmove, svih žanrova, sa različitom tematikom. Cijeli Balkan, posebno Srbija, Hrvatska i BiH, oduvijek su imali sjajne reditelje. U BiH su to danas Danis Tanović, Jasmina Žbanić, Aida Begić"...

Na festivalu su između ostalih prikazani filmovi Ognjena Glavonića „Dubina dva", „Potop" Jelene Jovičić, „Eho" Drena Zherke, „Amok" Vardana Tozije, „S one strane" Zrinka Ogresta, „Bolesno“ Hrvoja Mabića, i „Naša svakodnevna priča", Ines Tanović.

Balkan nije samo rat

„Želimo da pokažemo da postoje dobri filmovi i drugi režiseri na Balkanu, a ne samo Emir Kusturica. Osim toga, nama je važno da se vidi da Balkan nije samo rat, iako mnogi filmovi imaju tematiku rata. Cilj je da se ovi filmovi i poslije festivala prikazuju u Italiji, pa smo prošle godine, u Rimu, Sijeni i Bariju organizovali projekcije filmova sa 4. edicije našeg festivala", kaže za DW Simone Malavolti.

Najveću pažnju firentinske publike privukao je novi film Danisa Tanovića „Ubistvo u Sarajevu".

„Ovo je moj prvi igrani film snimljen u Sarajevu. To ranije jednostavno nije bilo moguće. Kada smo snimali film „Ničija zemlja", BiH je bila puna mina, ništa nije funkcionisalo. Zato je Slovenija bila logičan izbor. Poslije sam snimio „Pakao" pa „Triage". Potom sam snimio „Epizoda u životu berača željeza" pa „Tigrove". Sarajevo je došlo na red zahvaljujući Bernaru Anriju Leviju i njegovoj predstavi  „Hotel Evropa" koju je došao da radi u Sarajevu. Predstava je teška, traje sat i po i to je monolog. To u pozorištu možda i može da funkcioniše, ali na filmu nikako. Godinu dana nisam znao šta da radim sa tim, ali sve me je nekako kopkalo, želio sam da napravim neku moju viziju svega toga. Bernar Anri Levi je jako pametan intelektualac, filozof, ali ima viziju Francuza. Meni je bilo stalo da ja govorim o tim stvarima”, kaže Tanović.

U filmu, koji se dešava na dan kada se obilježavala godišnjica početka Prvog svjetskog rata, prikazan je između ostalog, besmisao rasprave o tome ko je bio Gavrilo Princip. "Htio sam se baviti nekim temama koje su bolne za društvo, koje su meni mnogo važnije, nego cijela priča o Gavrilu Principu. Šta imamo od tih beskonačnih rasprava? Postoje stvari oko kojih se nikada nećemo dogovoriti. Npr. o tome da li je Gavrilo Princip bio ubica, ili romantik koji je želio oslobođenje svih južnoslavenskih zemalja. Napolen je za Francuze heroj, za druge  čovjek koji im je pokorio i uništio zemlju. Meni je važnje da mi prepoznajemo stvari koje su loše za nas i za naše društvo, i da se  bavimo tim stvarima".

Ratna tematika

Na festivalu je prikazan i dokumentarni film „Moj vlastiti rat“ Lidije Zelović.  Riječ je o nekoj vrsti filmskog dnevnika o bolnom sjećanju na rat u BiH. O tome da li je i koliko ratna tematika nezaobilazna u savremenom bosanskom filmu, Lidija Zelović za DW kaže: „Čini mi se  da je u ovom trenutku ratnu tematiku gotovo nemoguće zaobići. Zamislite da pravite film o ljubavnom životu čovjeka koji nema noge. Taj background, ta činjenica da on nema noge je nešto što se, koliko god mi to htjeli, jednostavno ne može ignorisati.".

Prvi kadrovi njenog filma snimljeni su prije 20 godina. Ipak, film je završen tek sada. Nametnulo se pitanje da li je realizacija filma učinila da se ona konačno oslobodi onoga što naziva „vlastitim ratom".

„Sve vrijeme sam imala ideju, da ću kad završim film biti bolja, ljepša i pametnija, i da će cijeli život biti drugačiji. Film sam završila, ali sutradan sam se probudila i bila opet ja. Pitala sam se gdje sam pogriješila i kasnije sam shvatila da mi je rad na filmu pomogao na način koji nisam mogla da predvidim. Da bih mogla da završim film, bila sam prinuđena da u sebe uđem dublje, nego što bih inače to uradila. Došla sam do neke vrste prihvatanja sebe. Možda rat nikada i nisam prihvatila, ali uspjela sam da sebe prihvatim u cijelom tom kontekstu”, objašnjava ona.

Naglašava da filmom nije pretendovala da dođe do "objektivne istine”, nego da iskaže svoj lični doživljaj rata u BiH. Publika u Firenci nagradila ju je jednim od najjačih aplauza na festivalu. "Nemam neko posebno pitanje. Samo želim da vam kažem da ste jako hrabri”, rekao joj je jedan gledalac tokom debate poslije projekcije filma.

Film u BiH i dalje eksces

Uprkos tome što je na festivalu u Firenci prikazano najviše filmova iz BiH, i iako vjeruje u mlade bosanske reditelje poput Aide Begić, Jasmine Žbanić ili Dina Mustafića, Tanović kaže da zbog loših uslova – kinematografija u BiH danas gotovo ne postoji.

"U BiH nema kinematografije. Jednostavno ne  postoji. Kinematografija podrazumijeva neku industriju. Kod nas su filmovi još uvijek ekscesi. To je borba nekih ljudi da ne pristanu na postojeću situaciju. Moj posljednji film je snimljen sa 20 odsto novca iz BiH, a 80 odsto iz Francuske  -  koji je potrošen u Sarajevu. Dakle, na sarajevske glumce, na sarajevske lokacije, na scenografiju, kostime  šminku. Zaposlili smo 50 ljudi dva ili tri mjeseca. Anđelina Žoli je došla da snimi film u BiH, pa je otišla i snimila ga u Rumuniji. U bilo kojoj državi to bi bio skandal. Kod nas je to normalno. U BiH 30 godina neće da donesu zakon o kinematografiji! Kada donesu taj zakon, koji postoji u svim normalnim zemljama Evrope, stvari će početi da se mijenjaju”.

Festival Balkan Florence Express završen je u nedjelju uveče (26.2) projekcijom filma "Naša svakodnevna priča” bosanskohercegovačke rediteljke Ines Tanović.