1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Balkanski život u mraku

Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se od 1964. godine zahvaljujući tadašnjem američkom predsjedniku Lyndonu Johnsonu. Kako je biti slijep i živjeti u Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini?

Ruke i fotografija Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku

Muzej prilagođen slijepima u Parizu...

Eine Blinde mit schwarzer Brille

Pogled na voljenu osobu, gradsku vrevu, zalazak ili izlazak sunca za neke je samo plod mašte, točnije za oni koji su ostali lišeni najvažnijeg ljudskog osjetila – vida. Međunarodni dan bijelog štapa, koji se obilježava 15. listopada, prigoda je da se zaviri u svakodnevicu onih koji nas ne mogu vidjeti, a koje nerijetko ne primjećujemo. Ovo je kraći omnibus satkan od tri priče.

Bosna i Hercegovina: …ipak shvatite da niste sami

Željko Bajić može se smatrati sretnim u nesreći. Rođen je s degenerativnom promjenom na očima koja ga je ubrzo stajala vida. Budući da je oslijepio u najranijoj mladosti, ne može reći što znači živjeti s darom vida. "Ljudi poput mene, ljudi koji ne pamte vrijeme kad su normalno vidjeli, ne znaju za nešto drugo. Vi jednostavno živite s tim i prihvatite tu stvarnost kakva ona jest. Ja nisam počeo kao druga djeca čitati obično pismo, počeo sam čitati ono Brajevo. Poslije sam shvatio da drugu djecu nitko ne mora voditi u školu, a mene mora. Potom kroz život shvatite da niste usamljeni, da postoje ljudi koji žive poput vas.“

Flash-Galerie Entstehung der Schrift - Blindenschrift

Željko živi u Sarajevu, već godinama radi na BH radiju 1. Isprva se školovao u ustanovi za slijepu djecu u Sarajevu, gimnaziju je završio u redovnoj školi baš kao i fakultet. On, zahvaljujući svojem školovanju, radi zarađuje što je nešto što mnoge osobe, sa sličnim problemom, ne mogu a priželjkuju. Upravo zbog činjenice da ima radno mjesto smatra se sretnim. Jer, bez dobrog vida nije lako naći posao, osobito u Bosni i Hercegovini gdje ekonomska situacija nije nimalo ružičasta. „Prije rata smo imali stotinu telefonista, u Sarajevu ih je danas 5. Ukupno imamo 20 zaposlenih slijepih osoba“, priča Željko i ističe da je jedan od razloga za takvu poraznu sliku svakako činjenica da slijepe osobe, u pravilu, nemaju visoko obrazovanje.

Louis Braille Entwickler der Blindenschrift

Francuz Luj Braj početkom XIX stoljeća kreirao je pismo za slijepe

„Danas u Bosni i Hercegovini imate jednu paradoksalnu situaciju. Pamtim vrijeme kada nismo imali osnovne stvari za obrazovanje, poput knjiga i udžbenika. Mnogi ljudi iz moje generaciju završavali su fakultet, jer su željeli dokazati i pokazati da sljepoća ne mora biti prepreka u životu. Danas je tehnologija omogućila da možete učiti, svatko može steći vrhunsko obrazovanje, ali ljudi nisu motivirani da uče. Radije ostaju na margini društva ovisni o državnoj pomoći.“

Sarajevo - Grad predrasuda

Oni bez posla prepušteni su na milost i nemilost države, u pravilu na nemilost. Prema riječima našeg sugovornika državna pomoć iznosi nekih 160 eura. S druge strane, privatne i državne tvrtke nerado zapošljavaju osobe s posebnim potrebama. Tvrtke će radije izdvojiti novac za neki oblik pomoći i solidarnosti, negoli da u svoje redove prime osobu s invaliditetom. No, ako je posao teško naći, zanimalo nas je mogu li slijepe osobe u Bosni i Hercegovini računati bar na toplu riječ i razumijevanje svojih sugrađana. Željko svjedoči da takvo što nije dio sarajevske stvarnosti. „Ovaj grad je potpuno neprilagođen slijepim osobama i osobama s invaliditetom. Društvena struktura grada bitno se promijenila. Grad je postao pun predrasuda, ljudi će doslovno „blenuti“ u vas ako shvate da ste osoba s invaliditetom.“

Sarajevo

Sarajevo baš i nije "srećna planeta" za slijepe i slabovide osobe.

Našeg sugovornika najviše boli neugodno zurenje te upadljivi pogledi, koje doduše ne vidi, ali itekako osjeća. Tko je u nevolji bar može računati na psa, čovjekovog najboljeg prijatelja, osobito ako je uvježban kao pas vodič. Ali, kako nam je Željko rekao, i tu se krije neugodno iznenađenje. „Netko će vam osposobiti i dati psa vodiča. Međutim, problem je izdržavati ga. Jer, pas vodič je jedna vrlo skupa igračka. Osim toga, pasa vodiča nema ni izbliza dovoljno, jer ih u ovoj zemlji možete nabrojiti na prste jedne ruke. Danas čovjek mora imati dobru materijalnu podlogu. Pas mora imati svoj jelovnik. Ne možete ga prepustiti svojim improvizacijama, kostima i otpacima. Pas mora imati ono što je propisano.“

Hrvatska: Lakše je bilo u socijalistička vremena

Kunstausstellung für Blinde

Zagrebačka "Moderna galerija" prilagođena je slijepima

Ako je tako u Bosni i Hercegovini, kako je u Hrvatskoj? Zanimalo nas je da li slijepe osobe, u državi koja je na pragu Europske unije, uživaju pažnju. Ali, baš kao i u susjednoj Bosni i Hercegovini, slijepe osobe u Hrvatskoj najviše muči nedostatak posla. Prema riječima predsjednika Udruge slijepih Zagreb, Milutina Šakića, nekoć je bilo lakše i to u ona prošla, socijalistička vremena. U međuvremenu je velik broj radnih mjesta ugašen poput popularnih telefonista. Da stvar bude gora, mladi ljudi koji su ostali bez vida, nerado studiraju. Češće se prepuštaju vjetrovima sudbine i državnoj pomoći koja nije izdašna. Slijepih u Hrvatskoj ima oko 6 tisuća, radi ih svega tristotinjak i to velika većina u Zagrebu. Takozvani dodatak na tuđu pomoć je, blago rečeno, mršav - tek nekih 350 kuna za one koji ne rade. Ipak, uz socijalnu pomoć, Caritas ili invalidninu nekako se izgura kroz mjesec. Iz toga se stvara dojam kako osobe bez vida nemaju veliku budućnost. Ipak, takvo mišljenje ne dijeli Zrinka Hakala, 27-godišnja apsolventica psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom komplikacija pri porodu ostala je bez vida. Rođena je u Iloku, ali ju je životni put odnio u Zagreb.

Usprkos teškom hendikepu, Zrinka zrači optimizmom, budućnosti se ne boji. Živi u studentskom domu zajedno s dečkom. Slobodno vrijeme provodi baš kao i svaki student. Druženje s prijateljima, odlazak u kino, kazalište ili na koncert dio su njene svakodnevice. Kreće se uz pomoć labradorice Nine i smatra se gotovo potpuno samostalnom osobom. Trenutno završava studij i ne strijepi za budućnost.

„Postoje ljudi koji imaju zdrav vid i koju su na burzi. Danas nitko ne može očekivati da će završiti srednju školu ili fakultet i da će netko doći i vući ga za rukav. Slijepi često neće ili ne žele raditi, sve im je problem, sve im je teško, nisu samostalni. Meni će možda biti malo teže. Možda neću dobiti posao na prvom natječaju, ali ako poslodavac shvati da od mene može imati koristi, mislim da mu neće biti problem što sam slijepa. Postoje ljudi koji su završili tečaj za telefoniste prije 15 godina, danas sjede doma i čude se kako nema posla i kako ih nitko ne želi zaposliti. Ljudi su navikli sve dobiti na pladnju. Nitko vam neće dati posao ako se sami ne potrudite.“

Rijetki su koji sa takvom vrstom invaliditeta uspiju da se u potpunosti ostvare kao što je to uradio američki pjevač Stivi Vonder.

Srbija: Slabovidi kao turistički vodiči

Za kraj donosimo crticu iz Srbije koja pokazuje da razumijevanje ponekad može nadvladati nebrigu i predrasude. Tamošnji umjetnik, Dejan Atanačković, pokrenuo je projekt „Drugi pogled“ u kojem osobe s posebnim potrebama, među njima i slijepe osobe, rade kao turistički vodiči po Beogradu. Ovi vodiči će turistima osim uvida u povijest grada pružiti i uvid u svoj život. Oni će im ispričati ono što uobičajeni vodiči neće. Nekadašnji povjesničari, arhitekti i umjetnici dobrovoljno su svoje znanje prenijeli ljudima s Downovim sindromom, slijepim osobama, osobama s problemima u kretanju, ali i prognanicima. Turistički obilasci su dobro posjećeni, a u međuvremenu i prilagođeni na engleski jezik.

Autor: Goran Prokopec / Marko Jeličić

Odg. urednik: Svetozar Savić