Balkanska ulica u Beču - na putu ka boljem imidžu

Baci li se pogled na izvještaje bečke štampe u kojima se u proteklih nekoliko godina spominje ulica Ottakringerstrasse, donosi se zaključak da su za njen loš imidž zaslužne u prvoj liniji – nogometne utakmice. Neovisno od toga da li se u prošlosti radilo o nastupima Hrvatske, Srpske ili Bosanskohercegovačke nogometne vrste, gotovo svaki od ovih nastupa bivao je praćen vandalizmom ispred kafića u kojima su se utakmice pratile, a koji su u pravilu bivali okićeni izazovnim nacionalnim obilježjima. U ulici Ottakringerstrasse u 17. bečkom okrugu, u onom njenom dijelu kog se naziva „Balkanskom miljom“ (Balkanmeile) na nekih 700 metara, smješteno je 20-tak kafića u kojima obitavaju gosti porijeklom iz cijele bivše Jugoslavije; pobjede Hrvatskih reprezentativaca praćene na malim ekranima rezultirale su razbijanjem prozora kafića sa gostima porijeklom iz Srbije, navijači Srpske reprezentacije pobjede i poraze iskaljivali su na „albanskim“ kafićima, i tako redom.

Takve incidente doživljavao je i vlasnik kafića Alba, u kojem se okupljaju gosti porijeklom sa Kosova i iz Albanije. „Mi smo imali problema sa Srpskim navijačima. Nakon utakmice bi se skupili ispred kafića, bacali flaše i kamenje i uzvikivali parole `Kosovo je Srbija`. Uglavnom su to bili mlađi ljudi u pripitom ili pijanom stanju“.

U Beču kao na Divljem Zapadu

Nešto upečatljiviji u opisu ovakvih situacija je Filip, konobar u kafiću Aurora. „Da ne ulazim u detalje, svega je znalo biti, i oružja i raznih drugih sredstava. Zaista se često nije znalo, kako se kaže, ni ko pije ni ko plaća, bilo je doslovno kao na Divljem Zapadu“, objašnjava Filip.

Doda li se tome činjenica da se posjetioci ovih lokala u kasnim noćnim satima zadržavaju i na ulici ispred kafića, te da su i u danima bez utakmica izuzetno glasni, loša reputacija bila je samo logična posljedica, tvrdi i Berny Kelcuk, redovan gost u roštiljnici „Balkanika“. „Ja sam porijeklon iz Turske i meni lično sve skupa ne smeta. Međutim, razumijem Austrijance, na njihovom mjestu i ja bih bio zastrašen. Gdje god da uđete priča se samo na srpskom ili hrvatskom, a rjetko čujete njemački jezik. Najvažnije bi međutim bilo da se ljudi bolje upoznaju, jer je logično da se onoga što bolje poznajete manje plašite“, kaže Berny.

Popravka imidža

A upravo je međusobno upoznavanje stanara kvarta jedan od ciljeva projekta „Reisebüro Ottakringerstrasse“, koji, kako objašnjava Antonia Dika, na popravku imidža ove ulice radi još od 2009. godine. „Nas je interesovalo šta se zapravo krije iza tako lošeg imidža ove ulice i koliko je zaista istine u tom lošem imidžu. Tako smo se njome intenzivno bavili, uradili smo nekoliko analiza i istraživanja i zaključili da ta ulica zapravo mnogo bolje funkcioniše nego što nam to govori njen imidž. Smatramo kako je važno da i ta informacija dopre do javnosti, jer kada se ulica spominje samo u negativnom kontekstu, onda se to odražava na svijest njenih stanara, a takođe može biti i osnova za dalje konflikte“, kaže Dika.

S tim ciljem „Reisebüro Ottakringerstrase“ je od 2009. godine organizovao već nekoliko akcija pri kojima se autohtono stanovništvo moglo upoznati sa npr. noćnim životom u onim „ozloglašenim“ kafićima koje posjećuju bivši Jugosloveni, a u koje se Austrijanci često ne usuđuju posjetiti. Te „turističe ture“, najavljivane su kod vlasnika lokala, koji bi onda, zajedno sa stalnim gostima, „turistima iz komšiluka“ posvećivao posebnu pažnju.

„Naravno da smo bili svjesni toga da te ture mogu takođe povrijediti goste i vlasnike lokala, te da bi to moglo dobiti karakter socijalne pornografije. Da bi to spriječili, mi smo za vrijeme turneja posebno podvlačili taj turistički karakter grupe, tako da je grupa bila ta kojoj su se ljudi smijali, a ne vlasnici lokala i njegovi stalni posjetioci“, objašnjava Dika.

I nije sve tako crno

Mimo toga, „Reisebüro“ je redovno organizovao javne diskusije na teme migracije, integracije i suživota, a upravo je publicirana i knjiga pod nazivom „Balkanmeile 24 Stunden Ottakringerstrasse“, u kojoj se daje opširnija slika „lokalnih identiteta i globalnih tranformacijskih procesa“. Predstavljeno je tako i ono što u ulici dobro funkcioniše, tako i činjenica da je većina poslovnih prostora iznajmljeno, za razliku od drugih sličnih ulica u gradu. Listajući tu publikaciju takođe se stiče utisak da je ulica puna života, da nudi širok kulturni program i da zapravo odlično finkcioniše. Izvjesni mikrokosmosi, dakako, postoje, i teško je zamisliti da će se arhitekte i dizajneri koji takođe imaju urede u kvartu doista družiti sa prodavačima voća i povrća ili da će u jednom od kafića sa balkanskim nacionalnim obilježjima pratiti nogometne utakmice. „Ti mokrokosmosi međutim odlično funkcioniraju jedni pored drugih i to po meni također nije ništa negativno“, objašnjava Dika.

Ostaje još samo da tu perspektivu dobije i šira bečka javnost, ali izgledi da ulica izgubi svoj negativni imidž te da njen epitet „balkanska“ dobije drugi, pozitivniji kontekst, nisu loši, kažu u udruženju. Mediji već sada mnogo češće izvještavaju o „posebnom flairu miješanja kultura“, negoli o tučama i buci u samoj ulici.

„Ali mora se reći i da se situacija zaista popravila, sada nema više toliko problema kao prije, ljudi su se smirili, a ispred kafića imate redare koji paze na to da gosti ispred njega, na ulici, ne galame“, objašnjava Filip, konobar u kafiću Aurora. Na podršku vlasnika ugostiteljskih  objekata koje posjećuju bivši Jugosloveni, saradnici projekta „Reisebüro Ottakringerstrasse“ svakako mogu računati, kaže i Miroslav Čajković, vlasnik kafića. „Ja mislim da je to jedan dobar put za cijelu Ottakringerstrasse, pogotovo jer to nije tako opasna ulica kao što se priča. Ljudi trebaju više da se kreću po toj ulici, da bi vidjeli stvarnost te ulice“, kaže Miroslav.

Vlasnik kafića Alba dodaje, međutim, kako će pri popravku imidža ulice jedna stvar biti presudna: odnos posjetilaca Ottakringerstrasse prema politici u njihovim domovinama. „Najvažnije bi bilo da se politički problemi iz zemlje porijekla ne prenose u Austriju i da se rješenja tih problema ne traže u našim kafićima“.

Autor: Emir Numanović

Odg. Urednik: Mehmed Smajić