Balkan express na bečkim buvljacima

Tmurno je i promrzlo prijepodne, sa krovova kuća vise januarske ledenice, pod cipelama škripi snijeg. Na bečkom Naschmarkt-u, popularnoj subotnjoj tržnici, za njega se danas pobrinula zimska služba, pa je asfalt na kom je Perica Jović izložio svoju robu, sada još samo vlažan. „Imamo sve stare stvari, imamo ove dronje, mašine za kafu, radio, slike, sve polovne stvari“. Još od ranog jutra cupka Perica na vjetrometini bečke tržnice i do sada je prodao samo jedan sat. Ali, osmijeh sa lica mu, ipak, ne silazi. „Pa slabo ide, narod nema para, kriza je velika, nema se para, tako je, šta se može!?“

“Ja sam beda preko mere!”

Peričin susjed po tezgi, Zoran Jovanović, takođe se, kaže, bavi tehnikom. Samo što njegovi televizori, antene i radio-prijemnici, izgledaju ipak nešto novije. “Ma sve i svašta ima tu, ali kad ne ide ništa; nema narod para! Vidiš da se smrzavamo ovdje na ovom vremenu, mi se smrzavamo, a niko ništa ne kupuje“, žali se Zoran.

Direktno preko puta njegovog „štanda“, Mara Vujić opet prodaje polovnu odjeću i obuću, a tamo smo onda i svjedoci jednog klasičnog, ali za ovo bečko „srce Evrope“, ipak neobičnog pijačnog cjenkanja. Za smeđe zimske cipele, bez pertli, Mara traži pet eura, mušterija, međutim, nudi samo tri. „Nemoj, ljubim te, jer ja sam beda preko mere i hranim pet dece“, jadikuje Mara, „i ja sirota platim robu, platim taksi, platim kartu – i mene to košta!“

Pokušavaju izvući “koji dinar”

Bečki Naschmarkt jedna je od poznatijih gradskih tržnica, na jednoj polovini prodaje se voće i povrće, dok je druga subotom rezervisana za buvljak. I dok bečki umjetnici, dizajneri i fotografi, okruženi njima tako egzotičnim prodavačima paprika, ribe i zelenila, ispijaju melanže, na drugom kraju pijace cjenka se oko polovnog porculana, starih ormara i stolova, dotrajale tehnike i nerijetko već otrcane odjeće i obuće. Svaki drugi trgovac ovdje je „naše gore list“, a kada je nedavno na velika zvona obznanjena kriza, svi oni ponadali su se da će se za njihovu polovnu robu naći više mušterija. Što je bila pogrešna procjena, kako tvrdi i Ivan Malčić koji na drugom kraju grada ima trgovinu polovnom robom. „Ma nemaju ljudi para ni za ovu polovnu robu, džaba je kad nema novaca. On će ti se prije zadužiti, uzeti kredit, pa će plaćati 40 do 50 eura mjesečno za novu robu koja nije kvalitetna, nego da plati malo više odjednom. Kad nema para, onda nema para.“

Ivan do robe dolazi tako što kupuje stvari od ljudi koji napuštaju stanove, odnosno često je dobija i besplatno, kada vlasnik više ne zna kuda sa starim stvarima. Od kako je međutim nastupila kriza, vlasnici stanova i za stare stvari pokušavaju od Ivana, kako kaže, izvući koji dinar. „Samo kako da ja to od njega kupim“, priča Ivan „dok platim ljude da taj stari najmeštaj rastave, snesu sa trećeg, četvrtog sprata i ponovo sastave, on je u prodaji kod mene skuplji nego nova stvar u velikoj prodavnici. Iako je tamo roba slabije kvalitete, ali eto, šta ti vrijedi i kvaliteta, kad ljudi nemaju para.“

Ajde bre daj mi malo pare ako me snimaš

Ukoliko kriza potraje duže, Ivan će, priča, biti primoran da radnju zatvori. Osim u radnji on robu prodaje i na buvljacima, ali i tamo, kaže, mušterije nisu što su nekad bile. „Ima ljudi na tržnici, ali oni samo hodaju i porede. Ima ih koji po tri vikenda obilaze i upoređuju cijene, i dok ti takav nešto kupi, dok ti na njemu nešto zaradiš, prođe tebi mjesec dana k`o ništa. A valja plaćati redovne troškove, za iznajmljvanje štanda ili kiriju za ovu radnju ovdje“, priča Ivan.

U međuvremenu je na Naschmarktu u srcu grada rano poslijepodne, prodavačice i prodavači već su dobro promrzli, pa tako i tenzije polako rastu. Nekoliko odgovora na pitanje kakva je bila ova pazarna subota? „Slabo, brate, slabo, idemo u Rumuniju da prodajemo, u Bugarsku, u Srbiju, ovdje nema ništa, kriza je, velika je kriza“, kaže tako Đuro iz Leskovca, dok iz ekipe koja je oko njega okupljena neko dobacuje: „Loše je to sve, loše, nemaju ljudi pare, pare ljudi nemaju!“ Jedna bakica već polako slaže marame i tepihe i sprema se za odlazak kući. „Au, pa ti mene snimaš “, konstatuje iznenada i onda, valjda, pokušava iskoristiti priliku „ajde bre, daj mi malo pare ako me snimaš!“

I dok se svakojake jadikovke nastavljaju, na bečkoj tržnici samo još Perica sa početka ove priče sjedi mirno pored svojih satova i radio-prijemnika. Fasciniran njegovim stoičkim pristupom hladnoći i neuspješnom pazarnom danu, kupujem minijaturni ram za sliku, a on se zahvaljujući gotovo klanja. „Hvala Vam“, kaže „da ste živi i zdravi!“

Autor: Emir Numanović, Beč

Odg. urednik: Svetozar Savić