1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Bajram u recesiji

U selu Potoci, pet kilometara od Pala, muslimani ne kolju kurbane ove godine. Skupo je kažu, za današnji vakat, kad se kriza raspoznaje u svim oblastima života. Ali, ako je duša čista pred Bogom i bez kurbana se može.

Potoci - ove godine bez kurbana

Potoci - ove godine bez kurbana

„Ja sam u jednom velikom raskoraku. Mnogo sam zadužen i prema božijim pravilima, nisam 'džair' da bih klao kurban. Kad je čovjek u kreditima kao ja, onda nije u redu da troši na drugoj strani. Vidite kako je to dobro smišljeno?“, kaže Rešad Letić, poznati sarajevski ugostitelj, koji se 1997. godine, vratio u svoju vikendicu u Potocima, a u Sarajevu iznajmio stan, od čije stanarine živi, sada kada je u dugovima.

Rešad Letić

Rešad Letić - ovdje gdje se roštilja, ispeći će se meso

„Do rata sam klao kurbane, ali u međuvremenu, umrli su mi roditelji i sin i sad bih morao zaklati kurban za oca, za majku, za sina i za sebe. To znači četiri kurbana, a kako bih ponovo ušao u to, za sebe, za novi početak, morao bih naći crnog ovna. To jeste teško, ali nije nemoguće. Samo, za sve to, trebalo bi mi preko hiljadu maraka. Otkud mi?“ kaže Rešad, dok tanko siječe bosanski suđuk, kako bi lakše dočekao bajramsku trpezu.

Opasni čuvari

Njegova žena Fatima stiže sa Pala gdje je kupila posljednje sitnice. Pravnica u penziji, sada mirno živi svoje penzionerske dane, uzgajajući ruže u vrtu i čekajući da i njene rate za kredit budu isplaćene. Ne napušta je optimizam i smisao za humor.

Fatima i njen pas Rex

Kupljene su posljednje sitnice - Fatima i njen pas Rex

„Evo, sad me dovezao s Pala moj bivši kolega s posla i ja sam mu rekla da ću ga prijaviti vama, pa neka ode u svijet. Njihova srpska paščad sve nam papuče ispred vrata odnese“, kaže Fatima smijući se.

Inače, izgleda da cijelo selo naprosto obožava pse. Teško bi bilo zaključiti koji je najveći i najljući. Čim ugledaju prolaznika, bijesno skaču na ogradu i laju neobuzdano dok ih grlo nosi. “Da li se to vi, možda, tako štitite jedni od drugih?“ pitam. „Ma, kakvi? I prije rata svi smo imali pse, to je neka vrsta navike. Nama mogu da naude samo nepozvani i nedobronamjerni ljudi, a takvih u Potocima – nema.”

Na sljedećoj stranici: Mašala, baklave