1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Aušvic: Smrt je bila pravilo

Oskarom nagrađeni film „Saulov sin“ konačno stiže i u njemačka kina gdje će na jedinstven način podsjetiti gledaoce na holokaust. Kritičari su saglasni da je reditelj Laslo Nemeš uspio da baci novo svjetlo na staru temu.

Gledalac gotovo dva sata posmatra izražajno lice jevrejskog logoraša ili pak gleda preko njegovog ramena dok opsjednut jednom idejom korača koncentracionim logorom. „Saulov sin“ (Saul fia) je na mnogo načina neobično djelo. Debitantski dugometražni igrani film mađarskog reditelja Lasla Nemeša prošle godine je slavio premijeru na Kanskom festivalu gdje je osvojio Veliku nagradu žirija. Uslijedile su brojne festivalske nagrade i krunisanje u vidu Oskara za najbolji film van engleskog govornog područja. U njemačka kina film međutim stiže tek sada, desetak dana nakon dodjele Oskara.

Mala revolucija

Radnja „Saulovog sina“ smještena je u posljednje mjesece Drugog svjetskog rata. U koncentracionim logorima na istoku Evrope njemački komandiri polako pripremaju teren za povlačenje. U vazduhu se osjeća skori dolazak Crvene armije. Ideja nacista je da što brže ubiju što više zatočenika. Sami logoraši bivaju organizovani u takozvane specijalne komande čiji je zadatak da pomognu u ubijanju i spaljivanju drugih logoraša.

USA 73. Golden Globes László Nemes

Prije nego je dobio Oskara, Laslo Nemeš je dobio i Zlatni globus

Saul, kojeg tumači Geza Rerig, član je jedne takve logoraške jedinice. Jednog dana spazio je dječačića koji ga podsjeća na sopstvenog sina. Jedan nacistički ljekar je ubrzo zatim usmrtio dječaka i otada počinje Savlova životna misija: da dijete dostojno sahrani. Njegova opsesija je istovremeno i akt male revolucije – judaizam zabranjuje kremaciju pa bi pokop dječakovog tijela bio i simbolična pobjeda nad mašinerijom nacističkog logora.

Film o mrtvima

Nemeš pokazuje hrabri i apsurdni poduhvat poput košmara. Film u neobičnom kvadratnom formatu slike perspektivom kamere uvlači gledaoca u centar zbivanja gdje nije nimalo prijatno. Izoštrene su samo konture protagoniste i njegovog neposrednog okruženja. Sve ostalo – čak i najbrutalniji zločini Nijemaca – ostaju zamagljeni u pozadini. Naravno, gledalac dobro zna šta se dešava. Intenzivni zvuk pojačava osjećaj prisustva. „Saulov sin“ time dobija enormnu dokumentarnu snagu.

Jednostavna i arhaična verzija priče – tako Nemeš naziva svoj poduhvat koji je podrazumijevao više od godinu dana istraživanja. Kritika kaže da je uspio. Jer, „Saulov sin“ nije samo još jedan u nizu filmova koji govore u koncentracionim logorima i koje je i sam režiser smatrao frustrirajućim. „Oni su često pokazivali priče o preživljavanju i herojstvu“, kaže Nemeš. Izuzetke dakle, a ne pravila. A pravilo je bila smrt. Nekoliko Nemešovih predaka takođe se nije vratilo iz logora. „Možda sam baš zato htio da napravim film o mrtvima, a ne o preživljavanju, o izuzetku.“

EMXD Son of Saul

Saul (Geza Rerig, desno) pokušava da sprovede svoj plan bez obzira na njemačke oficire

Smije li se tako nešto?

Već nakon premijere u Kanu javile su se i kritike koje nisu nove kada se radi o filmovima ili beletristici o holokaustu. Naime, da li je svaka umjetnička i igrana obrada holokausta nužno banalizacija najužasnijeg zločina ljudske istorije?

Kada je Stiven Spilberg 1993. predstavio „Šindlerovu listu“, francuski reditelj Klod Lanzman žestoko je kritikovao: „Holokaust je prije svega jedinstven jer je okružen vatrenim prstenom, granicom koja ne smije biti pređena, jer određena apsolutna količina zla ne može da se prenese.“ To je kritika koja ima težinu kada je izgovara čuveni Francuz, u mladosti borac francuskog pokreta otpora. U „Šindlerovoj listi“ je prema njegovom mišljenju pređena granica baš kao i u ranijoj televizijskoj seriji o holokaustu. „Obje prelaze granicu jer trivijalizuju i time uništavaju jedinstvenost holokausta.“

No, i sam Lanzman je pohvalio „Saulovog sina“ i režisera Nemeša. Taj film je ocijenio kao neku vrstu „anti-Šindlerove liste“, kao dobar način da se održi sećanje na strašni genocid.

Preporuka redakcije