1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Aušvic - proces stoljeća

U jeku privrednog čuda Nijemci u Zapadnoj Njemačkoj su se morali suočiti sa svojom prošlošću. U Frankfurtu je prije 50 godina završen prvi sudski proces o zločinima u Aušvicu.

default

Proces u Frankfurtu

Odgovor je izazvao negodovanje među publikom. Wilhelm Boger, zadužen za "saslušavanja" u političkom odjelu u Aušvicu je pred sudom suočen sa metodom "Boger-Schaukel" (u slobodnom prevodu 'Bogerova ljuljačka') koju je sam osmislio. Žrtvi su pri tome ruke oko zglobova vezane ispod nogu, potom je između ruku i koljena postavljena željezna šipka, a potom su oba kraja šipke postavljena na dva stola preko puta. Tako mučenoj žrtvi bi glava pala na dole, a stražnjica i spolni organi su joj nezaštićeni bili izloženi brutalnim udarcima. "Ja nisam udarao do smrti", izjavio je Boger tada na sudu, "ja sam izvršavao zapovijedi." Bogerovo očitivanje bilo je simptomatično za optužene: u njemu nije bilo ni traga kajanja. Tako su zahvaljujući frankfurtskom procesu za zločine u Aušvicu prvi put nakon 1945. godine javno obznanjene sve grozote.

Aušvic, sinonim za holokaust

Kada je Crvena armija 27. januara 1945. godine ušla u logor u blizini Krakova u današnjoj Poljskoj, tamo je bilo još oko 7000 zatvorenika. Većinu, od posljednjih 60 000, usmrtile su trupe SS-a kratko prije toga ili protjerale u tzv. marševima smrti u pravcu zapada. 1,1 milion ljudi je ubijen u nacističkim logorima smrti između 1940. i 1945. godine: ugušeno gasom, ubijeno injekcijama, ustrijeljeno ili udarano do smrti. Sve to je fino, uredno dokumentirano. U njemačkoj javnosti su ti zločini bili tabu skoro 20 godina. Prije svega za pravosuđe. Moto je glasio: "Prošlost treba sahraniti!" Duh Adenauerove ideje (prvi kancelar Zapadne Njemačke od 1949. do 1963. godine) bio je obilježen široko rasprostranjenom amnezijom ili aktivnom denacifikacijom.

Deutschland Auschwitzprozess in Frankfurt am Main Gerichtssaal

Bio je to proces stoljeća

To da je uopće moglo doći do velikog procesa za zločine u Aušvicu je posljedica slučajnosti. Jedan novinar upoznao je tokom svog istraživanja koncem 1958. godine bivšeg logoraša koji je u posljednjim mjesecima rata u zapaljenom Breslauu uspio izvući određene dokumenente koji su već bili pripremljeni za spaljivanje. Bivši zatvorenik je te dokumente predao novinaru koji ih je potom poslao glavnom državnom tužitelju u Hessenu Fritzu Baueru. On je potom odmah prepoznao brizantnost ovog slučajnog pronalaska: dokument o strijeljanjima u Aušvicu. Imena ubijenih, njihovih ubica i bilješke o razlogu pogubljenja. Potpisnik je bio Rudolf Hoess, komandant logora. I potpis Roberta Mulka, jednog od kasnije optuženih u istom procesu, bio je jasan. Tako je konačno postojala osnova za jedan veliki proces, za krivični postupak protiv više osoba na različitim funkcijama. A time i mogućnost da se obznani postojanje cjelokupne uništavajuće mašinerija kao sistema.

Fritz Bauer, otac procesa

U aprilu 1959. godine Savezni vrhovni sud saopćio je da su Zemaljski sud u Frankfurtu na Maini i Fritz Bauer nadležni za proces za zločine u Aušvicu. Kao Jevrej i socijaldemokrata koji je i sam bio zatočen tokom nacističkog vremena Bauer je mogao nakon zatvora pobjeći u inozemstvo. Nakon završetka rata on je postao odlučni progonitelj ratnih zločina - ne iz osvete, već da se prošlost istrgne od potiskivanja. On je zbog toga u velikom dijelu politike i pravosuđa važio za izdajicu svog naroda. U procesu se nikada sam nije pojavio, ali je "doveo" proces u Frankfurt i svojim tužiteljima je davao podršku kao glavni tužitelj. To nije bilo nešto što se podrazumijeva jer Bauer je bio jedan od rijetkih pravnika, bez hipoteke, i osjećao se s pravom sasvim sam. "Kada napustim moju radnu sobu stupam u neprijateljsko inozemstvo!", opisao je jednom svoju situaciju.

Frankfurtski proces

Frankfurtski proces je počeo 1963. godine, a tome je pomoglo i formiranje centralnog mjesta Zemaljske sudske uprave za istragu o nacističkim zločinima u Ludwigsburgu 1958. godine. Do tada su ratni zločini tretirani nesistematski i nekoordinirano. Tužitelji su bili zabrinuti i zbog pronalaska svjedoka koji su bili spremni dati iskaz. Brojni bivši logoraši koji su preživjeli holokaust nikada više nisu htjeli kročiti na njemačko tlo. Stoga je zahtijevalo puno vremena dok iz svake zemlje, u koju su Jevreji bili deportirani, nije pošlo za rukom ubijediti najmanje jednog svjedoka da dođe u Frankfurt.

Wilhelm Boger

Wilhelm Boger

Svjedoci strahota

Početak procesa 20. decembra 1963. godine suočio je Nijemce 20 godina nakon okončanja rata sa nečim što brojni uopće više nisu željeli znati. Bilo je to kratko prije Božića u Frankfurtu, koji je još uvijek bio porušen nakon rata.

Proces je počeo otvaranjem akata 4 Ks 2/63, kazneni predmet protiv Mulke i drugih. Robert Mulka, ađutant komandatna logora u Aušvicu, bio je najstariji od 22 optuženih i zbog toga je proces nosio njegovo ime. Rasprava je trajala ukupno 183 dana, 20 mjeseci. Osnova procesa: optužnica na 700 stranica. Državno tužiteljstvo je uz to sudu predalo 75 svezaka. Među njima knjige umrlih i snimke komande o radio komunikaciji u logoru. Sve to je prikupljeno tokom petogodišnje predistrage.

U Frankfurtu je saslušano 359 svjedoka, od toga 248 bivših zatvorenik Aušvica. Također je bila organizirana kolektivna posjeta Poljskoj, odnosno samom Aušvicu. U političkom smislu to je, u to vrijeme, bilo apsurdno jer je Europa još uvijek bila podijeljana na Istok i Zapad, ipak Međunarodni komitet za Aušvic je to učinio mogućim i vodio je pregovore sa vladom u Varšavi. Tako je primjerice bilo moguće opovrgnuti iskaz nekih optuženih koji su tvrdili da iz svog ureda ili sa svog radnom mjesta nisu mogli vidjeti ubistva.

Kasna presuda

Kada je 19. avgusta 1965. godine sud počeo sa objavljivanjem presuda svaka stolica za posjetitelje u sudnici je bila popunjena. Oko 20 000 osoba je pratilo proces tokom prethodnih 20 mjeseci. Posebice je u inozemstvu bio veliki interes. Ono što je u međuvremenu preminuli pravnik, pisac i preživjeli holokausta Ralph Giordano nazvao "drugom krivicom", a to je desetljećima dugo zakazivanje zapadnonjemačkog pravosuđa u pravnom procesuiranju vlastite prošlosti, ono je tzv. Frankfurtskim procesom u najmanju ruku korigirano. Protiv glavnooptuženih sud je donio dugogodišnje, djelomice doživotne kazne zatvora. I izričito utvrdio da bi djela bila kažnjiva i na osnovu nacionalsocijalističkog prava.

Nakon frankfurtskih presuda istrage njemačkog pravosuđa o nacističkim zločinima su ponovo vidno oslabile. Od 6500 SS-ovih ljudi u Aušvicu osuđeno je 29, utvrdio je istoričar Andreas Eichmueller. I: trebalo je još 40 godina dok se tzv. "Aušvic-laž" - tvrdnja da u Aušvicu nije ubijen ni jedan čovjek ili da je ubijeno znatno manje nego što je istorijski dokazano - nije postala krivično djelo. Od aprila 2005. godine ta tvrdnja naime ima elemente kaznenog djela.

Preporuka redakcije