121211 JRB Arabischer Frühling Nordafrika

"Mohamed nije želio biti heroj. Politika ga nije interesirala. Njegova situacija je međutim postala neizdrživa," kaže Manoubia Bouazizi, majka muškarca čija je smrt pokrenula proces demokratizacije koji je zahvatio veliki dio arapskog svijeta. Mohamed Bouazizi, siromašni trgovac voća u pustom, malom gradu provincije bio je očajan zbog situacije u kojoj se nalazio, tako da je odlučio da se polije benzinom i zapali. Nakon tri sedmice provedene u bolnici, on je 4. januara podlegao zadobijenim opekotinama.

Tunižani na ulicama

Njegova smrt je natjerala hiljade Tunižana da izađu na ulice, pogotovo u provinciji. Više se nisu dali zastrašiti. Niti tenkovima, niti riječima. Predsjednik Ben Ali prijeti, nastupa državnički, ponekad blago, ponekad spreman na kompromis, a ponekad jako oštro. Ništa ne pomaže. Brane u Tunisu pucaju 14. januara....

Ono što niko ne zna - Ben Ali je odavno napustio zemlju. Pobjegao je u Saudijsku Arabiju, zajedno sa suprugom i velikim količinama novca, zlata i nakita. Još tokom noći građani upadaju na luksuzni posjed predsjedničke porodice. Pljačkaju ga i pale. U uskim ulicama u centru grada se još danima čuju pucnji. Pristalice starog režima su se zabarikadirale, vode borbe protiv armije i policije. Diktator je otišao, ali ljudi i dalje izlaze na ulice. Vjeruju da stara elita i dalje u rukama drži poluge moći i da želi onemogućiti uspjeh revolucije. U unakrsnoj vatri se našao premijer Mohammed Ghannouchi, koji je i za vrijeme Ben Alija obavljao istu funkciju.

Krajem februara on popušta pritisku i daje ostavku. Njegov nasljednik Caid Ben Essebsi važi za vjerdostojnog čovjeka bez mrlje. Demonstracije polako slabe. Odavno je oslabio i ekonomski rast. U cijeloj zemlji štrajkuju radnici, fabrike ostaju zatvorene, investitori su suzdržani. I turisti ne dolaze zbog straha da bi moglo doći do nemira. Tadašnji ministar finansija u Tunisu Jalloul Ayed upozorava: "Ukoliko ljudi brzo ne osjete da im je bolje zahvaljujući demokratiji, demokratski proces bi mogao propasti."

Prvi izbori

Demokratski proces teče međutim bolje nego što se mislilo. 23. oktobra Tunižani biraju ustavotvornu skupštinu zemlje. Ovo su prvi slobodni izbori u zemlji - historijski trenutak. Mourad već od jutra stoji u redu ispred biračkog mjesta i kaže: „Jedva sam dočekao ovaj trenutak. Ovu su prvi izbori u mom životu. Nikada me niko nije pitao za mišljenje, a kada bih ga izrazio, zanemarivano je. Za mene ovo nije samo glasačka kutija već i urna starog režima.“

Četiri dana kasnije šef Izborne komisije objavljuje rezultate. Nije ih uspio izgovoriti do kraja jer su ljudi u dvorani ustali na noge, aplaudirali, pjevali himnu. Izbornu pobjedu slave umjereni islamisti iz stranke Enahda. Glasnogovornica stranke Yousra Ghannouchi je tada izjavila:

"Tunižani su glasali za stranke koje su se stalno borile protiv Ben Alijeve diktature i koje su željele slobodu i demokratiju. To u prvom redu važi za nas. Stoga i jesmo postigli ovako dobar rezultat."

Taj rezultat se međutim ne sviđa svakome. Mnogi revolucionari u Tunisu budućnost su drugačije zamišljali. Za njih su islamisti neophodna cijena demokratije.

Pročitajte na sljedećoj stranici: Iskra je prešla u Egipat

Iskra je prešla u Egipat

Iskra iz Tunisa brzo je prešla i u Egipat. Tamo se neomiljeni predsjednik borio protiv gubitka vlasti, tako da je i proces demokratizacije tekao mnogo teže nego u Tunisu. Ono što je 25. januara u Kairu počelo demonstracijama, za samo nekolio dana se pretvorilo u narodni ustanak, a deset mjeseci kasnije u prve parlamentarne izbore u posljednjih 60 godina. Činilo se da će se ispuniti san mnogih Egipćana. Većina ljudi po prvi put u životu je mogla birati, kao što je to slučaj sa ovom ženom iz kairske gradske radničke četvrti Bulaq: "Izbori su radost! Svako glasa ako hoće i to bez lažnih izbornih rezultata kao što je to bilo u vrijeme Mubaraka."

Ultarkonzervativni salafisti su u prvom krugu izbora uspjeli osvojiti jednu trećinu zastupničkih mjesta u parlamentu. S tim niko nije računao. Mnogi misle da su prevareni jer, slafisti nisu učestvovali u revoluciji. Učestvovali su aktivisti širokog svjetonazora, blogeri i borci za ljudska prava koji su i pokrenuli ustanak. Jedna od njih je Asmaa Mahfouz.

Sedam dana pred početak ustanka, 25. januara, ova aktivistkinja je putem jednog video snimka uputila strastveni apel: "Ako još imamo malo dostojanstva i ako želimo živjeti kao ljudi, onda 25. januara moramo izaći na ulice i tražiti naša prava." Video je objavila na Facebooku - gdje ga je za nekoliko dana vidjelo stotine hiljada Egipćana. Ova 26. godišnjakinja je tako postala ikonom revolucije.

Vojska preuzima vlast

Protesti miliona na Tahrir trgu su uspješni: 11. februara se objavljuje povlačenje Mubaraka. Vojska preuzima vlast u zemlji. Demonstranti to pozdravljaju. Vojska je bivšeg predsjednika uhapsila 13. aprila. Na ulicama Kaira vlada olakšanje. Čini se da je došao trenutak raskidanja s prošlošću. Jedan muškarac govori ono što mnogi misle: "Predsjednik je bio tiranin, zaslužuje takav kraj. Tlačio je 85 miliona Egipćana. Zbog njega smo siromašni, mnogi mladi ljudi nemaju posla. Zahvalan sam Bogu zbog hapšenja."

Armija skinula masku

Suđenje Mubaraku počinje 3. augusta. Dva dana prije vojska je "očistila" Tahrir trg. Nepovjerenje aktivista prema Vojnom vijeću kontinuirano raste. Jer, od februara je pred vojnim sudovima u brzim sudskim procesima osuđeno 12 hiljada osoba. Državna televizija ponovo emituje propagandni materijal u korist režima, ovaj put u kosit Vojnog vijeća. Nezavisni mediji su pod pritiskom. Generali optužuju poznate aktiviste koji su organizovali revoluciju da su agenti Zapada koji žele destabilizirati Egipat. Armijsko vođstvo je skinulo masku - to već u ljeto misle mnogi, poput aktivistkinje Asmae Mahfouz: "Mubarakov režim je još živ. To nam pokazuje da je njegovo svrgavanje bilo samo šou za narod. Taj narod se nažalost dao prevariti." Suđenje Mubaraku u augustu uživo prenosi televizija. U septembru se proces nastavlja iza zatvorenih vrata i onda pomjera za kraj godine.

Demonstranti 9. septembra iz još uvijek nepoznatih razloga ulijeću u izraelsku ambasadu u Kairu. Tačno jedan mjesec kasnije, pred zgradom državne televizije, vojska se brutalno obračunava sa većinskim krćanskim demonstrantima. 30 njih je umrlo. Vojnici su na njih pucali ili ih pregazili tenkovima. Državna televizija je slike kaosa i anarhije prenosila cijelu noć. Nakon toga je Vojno vijeće pooštrilo zakone koji se primjenjuju u vanrednim situacijama. Politički bloger Mustafa Hussein opisuje situaciju: "Revolucija trenutno doživljava potpuni neuspjeh. Uvjeti liče onima koji su vladali prije revolucije."

Na izborima koji počinju krajem novembra se naslućuje pobjeda islamista. Muslimanska braća i salafisti će 2012. ući u parlament i u njemu najvjerovatnije imati dvotrećinsku većinu. Vojno vijeće je naznačilo, bar iza kulisa, da i nakon izbora želi ostati na vlasti. Opozicija vjeruje da će pobjeda islamista poslužiti kao opravdanje. Na tome su, kako smatraju opozicionari, generali dosljedno radili deset mjeseci.

Pročitajte na sljedećoj stranici: Lov na Gadafija

Lov na Gadafija

Još krvaviji prevrat nego u Egiptu, bio je u Libiji. Vlastodržac Muamer el Gadafi je svoju armiju huškao protiv revolucionara, nakon čega se umiješao NATO. Pobunjeničkim trupama u Libiji je nakon mukotrpne borbe pošlo za rukom da izvojevaju pobjedu. Krajem augusta su snage libijskog Prelaznog vijeća osvojile Tripoli. Kao simbol svrgavanja Gadafija važi osvajanje njegovog šest kilometara velikog vojnog kompleksa Bab al Azizija u centru libijskog glavnog grada. Ova vijest izazvala je slavlje na ulicama glavnog grada.

Pohvale libijskom narodu

U Tripoli sredinom septembra u posjetu dolaze britanski premijer David Cameron i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Oni hvale otpor libijskog naroda protiv Gadafija. Cameron naglašava da je to bila revolucija Libijaca: "To su bili hrabri ljudi iz Misrate, Siltana, Bengazija, Brege, Tripolija koji su se nevjerovatnom hrabrošću oslobodili Gadafijeve diktature. Njihova revolucija je to omogućila."

Narodni ustanak protiv režima počeo je u Bengaziju, jednom gradu na istoku Libije. Ljudi su tražili političke reforme. Gadafi je naredio da se na demonstrante puca. Njegove trupe su na najbrutalniji način pokušale ugušiti ustanak. Pobunjenici su se branili. Ustanak se poput požara počeo širiti u cijeloj zemlji. Vijeće sigurnosti UN-a uvodi zabranu leta iznad Libije kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo. Borbeni avioni NATO-a su od marta do oktobra skoro deset hiljada puta napali Gadafijeve snage.

Radost za pobunjenike

Gadafi iz svog skrovišta šalje audio poruke i poziva u borbu protiv pobunjenika. 69-godišnji despot protiv kojeg je potjernicu raspisao Međunarodni kazneni sud se nakon bijega iz Tripolija skriva u svom rodnom gradu Sirtu. 20. oktobra tamo umire pod nerazjašnjenim okolnostima, nakon što je ranjen u glavu i uhapšen od strane pobunjenika. Gadafijevog sina Seifa al Islama izdaju pratioci, tako da je sredinom novembra pao u ruke pobunjenika. Njemu će se u Libiji između ostalog suditi i za zločine protiv čovječnosti.

U borbi za slobodu u Libiji je život izgubilo više od 30 hiljada ljudi. Desetine hiljada su nestali ili povrijeđeni, bezbroj ih je traumatizirano. Zemlja stoji pred brojnim izazovima, naglašava predsjedavajući Prelaznog vijeća Mustafa Abdul Dschalil. Obnova Libije je zadatak s mnogim preprekama: "Pravi put zahtjeva jedinstvo. Kako bi smo ostvarili naše ciljeve, računamo na kompromise i toleranciju." Nova prelazna vlada u kojoj su predstavnici svih libijskih plemena, mora izraditi ustav. Za 20 mjeseci bi trebali biti održani slobodni, demokratski izbori. Privreda zemlje se mora obnoviti. Najveći izazov je razoružavanje ili integracija 200 hiljada teško naoružanih bivših pobunjenika u armiju i libijske snage sigurnosti.

Autori: Marc Dugge, Jürgen Stryjak, Peter Steffe/Belma Fazlagić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić