Arapske televizije / Javno mnjenje bilo željno informacija

14 je sati poslije podne. Riad Saba mijenja satelitske programe. On
trazi vijesti.

« Gledam program TV Al-Arabija, jer mi se on dopada. Ili Al Dzaziru. Ali Al Dzazira se u posljenje vrijeme malo promijenila. Ona profitira od video materijala koje im dostavljaju Bin Laden ili teroristi u Iraku. Ali kao informativni kanal, Al Arabija je bolja».

Saba radi kao trgovacki putnik u Abu Dabiju. Za vrijeme popodnevne pauze on dolazi kuci i nakon rucka pali televizor.

«Ne sjedim mnogo ispred televizora.Gledam samo vijesti. Nemam neku posebnu emisiju koju moram gledati. Kada imam vremena upalim televizor i gledam razlicite programe,one koji mi odgovaraju».

Mnogi arapski tv gledaoci su kao i Saba. Oni ne citaju pregled programa jer ih ionako nema jer su sve televizije skoro iste. Skoro svaka arapska
familija,koja nije tako siromasna, na balkonu ili krovu ima tanjir od
satelitske antene jer na taj nacin u svojim sobama mogu pratiti 50 ili 60
programa.

Al Dzazira,sto u prevodu znaci «ostrvo», od 1996-te godine program emituje iz Katara i prvi je arapski informativni kanal uopste. Prije dvije godine je Al Dzazira dobila konkurenciju: Al-Arabija je televizijska stanica koju finansira Saudijska Arabija i program se emituje iz Dubajia. Odkada je ova televizija pocela sa emitovanjem programa, doslo je novo vrijeme za informativno trziste u arapskom svijetu,kaze Muhamed Salah, sef biroa «Al Hajata» u Kairu, renomiranog arapskog dnevnog lista.

«Kada je rijec o vijestima, u posljednjih pet godina su se arapske stanice
znacajno poboljsale. One imaju siroku mrezu dopisnika, mozda cak i vecu nego americke ili britanske tv stanice. One su na arapskom jeziku i zahvaljujuci satelitu ili dobrim prijemu, razumljive su u svim arapskim zemljama".

Do prije deset godina je satelitski prikljucak u mnogim zemljama bio
zabranjen. Postojala je drzavna televizija, arapski program medjunarodnih stanica iz inostranstva i «Radio Montekarlo».

Oficijelni televizijski program je bio propagandna televizija za doticne
vlade. Vijesti su tada pocinjale sa desetominutnim blokom informacija o tome kako je predsjednik proveo dan, sve jedno, dali je on kao gosta imao nekog drzavnika ili je posjetio postrojenja za ciscenje odpadnih voda. Vijesti o ostalim vaznim dogadajima, ako bi uopste bile emitovane, bile bi emitovane ali sa dosta velikim zakasnjenjem. Bila je to jedna dolina onih koji nista neslute,dolina izmedju Tigrisa i Eufrata. I upravo je tu Al Dzazira srusila ta vrata i zapocela sa novom formom novinarstva: reporter na licu mjesta, izvjestaji uzivo, intervjui puni kritika, jednostavno jedna revolucija za arapske televizije.

Pored vijesti, mjesto u programu su nasli i dokumentarni filmovi i
istorijski ficeri. Dnevni pregled pisanja medjunarodne stampe na Al Dzaziri citira arapske novine isto ako i «Financial Times» ili «Yediton Acharonot» iz Izraela. Takodje i u mnogi emisija punim diskusije, koje su skoro uvijek uzivo, za riječ se javljaju i izraelci, čime je prekinut tabu u arapskom svijetu.

Medjutim, sloboda medija je ipak ogranicena: svaki kriticki izvjestaj se
zavrsava tu gdje pocinju interesi donatora ili mjesta odakle se program
emituje. To znaci: na Al Arabiji nema provokativnih izvjestaja o Saudijskoj Arabiji, nema skakljivih tema iz Katara na Al Dzaziri. Uprkos tome, satelitske stanice su za informativno trziste donijele odlucujuce promjene,kaze Mohamed Salah, novinar lista « Al Hayat».

«Mislim da ove televizije uzivaju relativno veliku slobodu koja je
promijenila kompletnu atmosferu takodje i za ljude na ulici. To takodje ima uticaja na oficijelne programe u ostalim zemljama. Naprimjer, egipatska vlada je vijest o operaciji predsjednika prosirila prije nego li je to mogla uraditi Al Dzazira. Vise se ne isplati presucivati istinu i mislim da je vecina vlada to razumjela».

Najslobodnija arapska zemlja, sudeci po mišljenju novinara, je Liban. Medutim, do sada su u ovom regionu stacionirani mediji koji

program emituju preko satelita, objavljivali iskljucivo sadržaje zabavnog karaktera. Obecavajuce čkooperacija između televizijske kuce LBS i londonskih dnevnih novina "Al Hayat". Programska šema LBS-a

sastoji se od vijesti, talkshow-ua i muzickih spotova koji se emituju svakih sat vremena. Njihov koncept nosu naziv "Infotainment" što

podrazumijeva informativne emisije predstavljene na zabavan nacin. Negativa strana koncepta je ta, što i novine "Al Hayat" finansiraju saudijci, tako da i u ovom slucaju postoje ovisnosti.

Takodje i ostale zemlje ponovo tv stanice tjeraju u cosak. Njihov rad se
ometa, njihovi dopisnici bivaju protjerani. Al Dzazira je svoj biro u
Bagdadu bila promorana zatvoriti na mjesec dana,jer joj je predbaceno da svojim izvjestavanjem siri nasilje u zemlji. Takodje i Al Arabija je
prognana nakon sto je emitovala tonski snimak Sadama Huseina.

Americki predsjednik Dordz Bus je ove televizije nazvao televizijama punim mržnje. Stoga su SAD oformile vlastitu televizijsku stanicu Al Hurra, što u prevodu znači slobodno

“ Mi emitujemo priče sa kojima ste uvijek naprijed. Vijesti TV “Al Hurra”. Biti bliže događajima”.

Muwaffaq Harb je šef televizije Al Hurra, i on ovako objašnjava koncept ove televizije.

“Mi arapskim građanima i javnom mnjenju nudimo slobodno mišljenje i širimo horizonte. Mi smo jedna svjetska medijska kuća i nismo dio američkog ministartsva vanjskih poslova”.

Dale, informacije, analize, zabava za Bliski istok, koji se naravno produciraju u američkoj saveznoj zemlji Virdžinija.

Arapskim medijima se veoma često predbacuje da traže senzacije i u tome ima nečega. Oni često rade sa veoma šokirajućim slikama, intifade, iz Iraka koje su rado propraćene dramatičnom muzikom. U regionu u svakom slučaju značenje ovih slika netreba smatrati beznačajnim.

“Mišljenje i ostala mišljenja” glasi reklamni spot Al Džazire. Ali to nije najvažnije. Gledaoci koji su godinama naviknuti na cenzuru, sve sadržaje prihvataju drugačije nego gledaoci na zapadu. Ono šta oni trebaju nisu komentari, nego informacije i upravo njih emituju satelitski kanali.

“Često sumnjam u izvještaje. Onda vijesti pratim na različitim kanalima ili čekam dva sata dabih se uvjerio dali je izvještaj ostao takav ili je izmijenjen”.

Ko je odrastao uz propagandu državne televizije, zna da je stvarna sloboda medija još uvijek samo san.

“ Jedan zaista nezavisan medij ne postoji. Sve su od nekuda imaju nekakav uticaj.Šta više, vijesti nisu nezavisne. Za one koje se objavljuju u pravilu postoji neka namjera u pozadini. Često vijesti nisu jasne, nešto se iza njih krije".

Ljudi kao što su Riad Saba televiziju rađe koriste kako bi pratili samo vijesti, svoje mišljenje oni formiraju na osnovu raznovrsne ponude. Ipak, oni imaju njih, kanale od Iraka do Sudana i Mauritanije, i svi govore istim jezikom.