Antiteroristička baza podataka ne daje osjećaj sigurnosti

Kako god izgledala antiteroristička baza podataka, ne smije se zaboraviti da je do njenog usvajanja došlo pod pritiskom neuspjelih terorističkih napada na regionalne vozove u Njemačkoj. Diskusija, koja je uslijedila, protekla je po staroj mustri: Političari su zatražili pooštravanje zakona, dobro znajući da nijedan zakon na svijetu ne može odvratiti teroristu da počini napad. Njemački ministar unutrašnjih poslova Wolfgang Schaeuble sam je priznao da napadi na regionalne vozove ne bi mogli biti osujećeni i da je postojala zajednička antiteroristička baza podataka. I pored toga to je bio povod za sazivanje konferencije ministara unutrašnjih poslova. Dakle, nije igralo nikakvu ulogu što zapravo nije bilo neke direktne veze izmedju neuspjelog djavoljskog plana fanatičnih mladih ljudi , koji su ostavili bombe na željezničkim stanicama i želje za više sigurnosti i boljom odbranom od terorističkih prijetnji. Dijelom populistički nastrojeni političari iskoristili su povoljan momenat, kako bi donijeli odluku o osnivanju sporne, zajedničke, antiterorističke baze podataka, o kojoj se svadjaju od 11 septembra 2001-e. Pet godina, koje su bile protkane raznoraznim atentatima, im je trebalo da se usaglase na kompromis. Pet godina, u kojima su stalno upozoravali na opasnost od atentata u Njemačkoj, bez da su mogli da lokaliziraju i najmanju konkretnu opasnost. Naravno da se medjunarodni terorizam mora uzeti ozbiljno. Posebno u Njemačkoj, koja doduše nije bila na vrhu neprijateljskih zemalja za atentatore, ali je s obzirom na činjenicu da su oni u njoj živjeli kao spavači, koristeći Njemačku kao atraktivan prostor za pripremu na atentat, i dalje itekako zanimljiva. Tim prije što su spavači, koji su počinili napad avionima 11. septembra pretežno sve isplanirali u Njemačkoj. To je dobar i ubjedljiv argumanat za osnivanje antiterorističke baze podataka. Ali u momentu kada je opasnost postala konkretna i kada više nije bila samo teoretska već na žalost praktična i u dalekoj Americi 3000 ljudi koštala života, njemački političari bili su nesposobni da se dogovore o osnivanju antiterorističke baze podataka. Naravno da je razlog bio što su demohrišćani na sve moguće načine pokušali da prevazidju ustavno definiranu odvojenost policije od tajnih službi. I zato što je drugi tabor, sastavljen od ljevice, zelenih i liberala, u svakoj vrsti banke podataka, gledao napad na Ustav i kraj pravne države. Obje strane istrajavale su na ekstremnim pozicijama. Kompromis se morao pronaći još nakon 11. septembra i to na globalnom nivou. Sada je on baziran na bombama, sakrivenim u koferima i ostavljenim na željezničkim stanicama u Sjevernoj Rajni Vestfaliji kao i na histeričnim reakcijama pojedinih političara, koji bi se svaki dan trebali zahvaljivati bogu što od 2001-e u Njemačkoj nije bilo žrtava terorističkih napada. Da je do toga došlo sada bi se raspravljalo o tome ko je kriv. Ako do napad zaista i dodje, ponovo će izbiti svadja i prebacivanje krivice na druge. Iako svi znaju da apsolutne sigurnosti nema. Ono što je zapravo važno je da se kod gradjana izazove osjećaj sigurnosti. Na brzinu osmišljena antiteroristička baza podataka izaziva samo ljutnju. Ako njeni pronalazači ne budu imali sreće, ovo novo oružje moglo bi biti deaktivirano odlukom Saveznog ustavnog suda, jer predstavlja povredu Ustava.