1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kiosk

Anarhija ili diktatura na Bliskom istoku?

Arapsko proljeće je i definitivno propalo, a Zapadu je trenutno preostalo da bira između anarhije i podrške diktaturama, prenose njemački mediji.

Nakon Arapskog proljeća na Bliskom istoku nije došlo do demokratizacije, niti je on postao stabilan. To je posljedica istorijskog razvoja događaja u kojem je arapski svijet propustio proces stvaranja nacionalnih država tokom Osmanlijskog carstva. Nakon toga su kolonijalne sile vukle granice po svom nahođenju, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung i nastavlja:

Cijeli region tone u haos

Cijeli region tone u haos

"U okviru tih granica su nove elite, proistekle iz armijskih krugova, uspostavile takve političke sisteme koji su imali fasadu država, ali nisu imali legitimitet. Elitama je bila potrebna država, ali samo zato da bi međusobno podijelile državna bogatstva. Njima nije bilo potrebno civilno društvo kome nisu ni omogućili da učestvuje u podjeli dobara. Stanovnici tih država nikada nisu ni bili građani i oni od postojanja takvih država nisu vidjeli nikakvu korist. Takvi sistemi nisu posjedovali mehanizme socijalne sigurnosti, niti su bili zainteresovani za pravednu raspodjelu. Protesti koji su izbili 2011. su ustvari bili ustanci protiv zakazivanja državnih sistema", piše FAZ i osvrće se na poziciju Zapada, te na organizaciju "Islamska država" (IS) koja je iskoristila vakuum - nepostojanje države:

Rijeka izbjeglica napušta Siriju

Rijeka izbjeglica napušta Siriju

"Ekspanzija "Islamske države" ugrožava pet zemalja, a na posredan način i cijeli svijet. Smrtni neprijatelji Iran i Saudijska Arabija osjećaju se ugroženim. Zajedno sa SAD one formiraju, za sada neformalnu, osovinu protiv IS-a. IS kontroliše velika područja i predstavlja veću opasnost od režima sirijskog predsjednika Asada. To ne znači da je Asad prihvatljiv za međunarodnu zajednicu, ali su u svakom slučaju utihnuli zahtjevi za rušenjem njegove vladavine. To je ravno odluci da se diktaturi daje prednost u odnosu na anarhiju. Održani su i prvi razgovori između Vašingtona i Damaska.

Ipak, ne treba misliti da nove i stare diktature mogu da drže terorizam pod kontrolom. Naprotiv. One ga samo podstiču time što pod izgovorom borbe protiv terora tlače svako drugačije političko mišljenje i političke disidente. To se dešava u Egiptu i u državama Persijog zaliva. Koliko god, kratkoročno gledano, bio opasan teror koji proističe iz anarhije, tako je i dugoročno gledano opasna diktatura koja svaku političku akciju posmatra kao terorizam", piše Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Koga to podržava Zapad?

List Tageszeitung piše kako na Zapadu vlada "IS-histerija". Svakome ko ne odobrava vojne mjere protiv IS-a prebacuje se da podržava genocid nad Kurdima, jezidima i kršćanima. Na Tursku se vrši pritisak da uđe u rat na teritoriju Sirije, rat u koji niko drugi ne želi da uđe. Tageszeitung dalje piše:

Režim Saudijske Arabije i dalje je partner Zapada (njemački šef diplomatije Steinmeier u razgovoru sa saudijskim kolegom Faisalom)

Režim Saudijske Arabije i dalje je partner Zapada (njemački šef diplomatije Steinmeier u razgovoru sa saudijskim kolegom Faisalom)

"Istovremeno sami sebe tapšemo po ramenima, smatrajući sebe boljim dijelom čovječanstva. To je vrlo jeftino. Da bi se mogli boriti protiv protivnika, moramo ga prvo razumjeti. Uticaj Zapada na region do sada je bio tako veliki zahvaljujući tome što se desetljećima oslanjao na despote koji su lokalno zastupali njegove interese i koji su se predstavljali kao garanti stabilnosti.

Saudijska Arabija, jedna od država s najjačom autokratkom vlašću i država koja je uvjerljivo na prvom mjestu kada je u pitanju kršenje prava žena, do danas je ostala jedan od najvažnijih saveznika SAD i Evrope u regionu. Želja Zapada za stabilnošću, arapski represivni državni aparati i zaokupljanje pažnje ljudi konzervativnim religijskim formulama i pravilima ponašanja, imali su samo jedan cilj - očuvanje statusa quo.

Sve ove stare strategije će se na kraju pokazati kao ćorsokaci. Perspektivu ljudima neće ponuditi ni represivne države ni militantni islamisti. Nastala je situacija u kojoj se mora roditi nešto novo. Šta će to biti, koliko represivno će biti i koliko će trajati - ne može reći niko. Ali će doći. Na kraju istorije promjena u arapskom svijetu neće biti mjesta ni za egipatskog maršala Sisija ni za kalifa el-Bagdadija", prenosi Tageszeitung.

Preporuka redakcije