1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Amerikanci ostaju u BiH

Uprkos toga što EU od naredne godine preuzima i vojnu misiju u BiH, vlada u Washingtonu želi da i dalje učestvuje u osiguranju mira u toj zemlji. Šta više, američki vojnici će i dalje biti prisutni tamo, najvjerovatnije u bazi na vojnom aerodromu Dubrave kod Tuzle.

Američki vojnici na vojnom aerodromu Dubrave kod Tuzle

Američki vojnici na vojnom aerodromu Dubrave kod Tuzle

Nije slucajno to sto je Visoki predstavnik za BiH, Paddy Ashdown, prilikomposljednjeg podonosenja izvjesca Vijecu sigurnosti UN-a u New Yorku, dobar dio svoje posjete Americi rezervirao, za kako je tada receno, vrlo zgusnute susrete u Washingtonu. Poslije duze vremena, lord Ashdown se sastao sa dva najvaznija duznosnika ove americke administracije: sefom Pentagona (Ministarstvo Obrane) Donaldom Rumsfeldom i sefom americke diplomatije Colinom Pawellom. I to, upravo u trenutku kada je u Bruxellesu, skoro pa dogovoreno, da ce NATO-ove snage u BiH, poslije osam godina preuzeti Europljani.

Jedno je sasvim sigurno: Ovaj do sada najveci vojni zalogaj i vrlo ambiciozni iskorak EU, i to u srcu donedavna, politicki i etnicki najtrusnijeg dijela europskog kontinenta -- zahtijeva i dalje neosporno kljucni angazman jedine preostale super sile na svijetu, Sjedinjenih Drzava. Ne medjutim samo zbog te cinjenice, vec zbog potvrdjenog pozitivnog utjecaja i ugleda koga S.A.D. imaju od prvog dana uspostavljanja mira u BiH i stabilizaciji cijelog regiona. U Bosni ce se ta uzajamno-povratna sprega Europe i Amerike u narednom periodu morati potvrditi na ovom zajednickom zadatku.

O tome je u Washingtonu razgovarao i Paddy Ashdown, i to sa sugovornicima administracije kojoj se otvoreno prebacuje da je zbog nekih drugih geo-strateskih prioriteta zanemarila podrucje u kome bas ta Bosna simbolizuje jednu od najvecih kataklizmi i kalvarija minulog stoljeca rata u Europi. No, poslje uspjesnog NATO angazmana, BiH, u cjelini gledano u odnosu na jucer predstavlja jedan od boljih europskih primjera danas. To je, kao i u vise navrata, prigodom mnogih od ukupno 25 izvjesca svih visokih predstavnika u BiH, istaknuto i 3 marta 2003. u Vijecu sigurnosti UN-a. Zasluge americke, kako diplomatske, tako i vojne potpore tom pozitivnom bosanskom pomjeranju su nesumnjive.

Nesumnjivo je i to da S.A.D. ipak pokazuju da bez obzira koja administracija sjedi u Washingtonu, republikanska ili demokratska -"bosanski konsensus" izmedju Wahingtona i Bruxellesa itekako opstaje. Amerika zeli odrzati kontinuitet i u americko-europskoj "podjeli posla" na Zapadnom Balkanu. Zbog toga ce, kako se to ocekuje, na predstojecem neformalnom skupu NATO ministara, 2. aprila o.g., i nakon zvanicnog prijedloga Javiera Solane, Sigurnosno-politickom komitetu EU, "o preuzimanju posla u Bosni", sto predpostavlja i komandnu ulogu, do izrazaja doci jasan, svima vidljiv i konkretan americki interes glede medjunarodnog vojnog prisustva u BiH.

Sasvim konkretno, Amerikanci su izrazili spremnost, da jos ovoga ljeta, kada se u Sarajevu ustolici regionalno NATO sjediste, na celu te kancelarije bude americki general. I to ocrtava legitimni americki interes da i oni ostanu u poevropljenoj BiH. Ponajvise radi potrebe da se mukotrpno izgradjeni bedem unutarnje bosanske sigurnosti ocuva. I to u drzavi, u kojoj bez obzira na nesretno usvojenu sintaksu naziva, medjuentiteske granice ipak ne postoje, onako kao sto su mozda sanjali nacionalni romanticari. Te "granice" obicni ljudi u svojoj prostodusnoj i ponajprije ekonomskoj i kuturnoj komunikaciji svakodnevno i nuzno brisu. I ne samo to, kumovi Daytonskog mira su tu da, nadati se - do kraja zaustave domacu, zaostalu "rusiteljsku inerciju". I nista manje, svojim prisustvom podsjete aktere nedovrsenog birokratskog okruzja u cijem se dvoristu dogodila Srebrenica i umalo njeno ponavljanje na Kosovu, da ce tu za neke vrijeme i ostati.

Uostalom, Amerika je euro-centisticka zmelja. To znaci da njena sigurnost, pa i blagostanje ovisi od jakih saveznickih odnosa sa Europom. Njeno prisustvo u BiH, posebno njena vojna misija u ovoj drzavi se cesto istice kao jedan od pozitivnijih primjera u americkoj globalnoj vojnoj i politickoj rasprostranjenosti. Brojke, ovaj put, jednostavno nisu ni vazne, jer cesto ne govore o pravim vrijednostima. Koliko ce Amerikanaca ostati u Bosni je sekundarno pitanje, u odnosu na stav, da Amerika treba ostati u Bosni i Hercegovini, sve dok se posao izgradnje mira u potpunosti dovrsi. U novom preustrojavanju europsko-americkih odnosa, sve to, ne samo da se ne moze, vec se i ne smije zanemariti.