1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Alfred Hičkok i grozote koncentracijskih logora

Majstor horora, Alfred Hičkok, radio je na dokumentarnom filmu o oslobađanju nacističkih logora. To djelo nikada nije završeno, a fragmenti su prikazani 1984. godine. Sada britanski muzej radi na upotpunjavanju filma.

Oslobađanje iz Auschwitza

Oslobađanje iz Aušvica

Hičkok nije bio izuzetak. Kada su se saveznici posljednjih godina Drugog svjetskog rata spremali za konačnu invaziju na Njemačku, nestrpljivi su bili i mnogi režiseri. Znali su da ih u onome što će ostati od Hitlerove Njemačke čeka hrpa materijala za buduće filmove. Uz to, oni su snimali propagandne spotove i kratke preglede koji su prikazivani vojnicima na frontu ili prije filmova u običnim bioskopima. Među tim rediteljima bilo je velikih imena poput Bilija Vajldera, Vilijama Vajlera i Franka Kapre. Među najtraženijima bio je Alfred Hičkok, tada već holivudska zvijezda. Po nalogu britanskog Ministarstva informisanja je 1944. snimio dva polusatna filma namijenjena francuskoj publici. Cilj je bio jačanje volje i otpora njemačkom okupatoru.

Alfred Hičkok

Još uvijek sporno koliko je zaista dugo Hičkok radio na filmu

Ali to nije bilo sve. Na poziv svog prijatelja, producenta Sidnija Bernštajna, Hičkok je trebalo da snimi dokumentarni film o oslobađanju zatvorenika iz nacističkih koncentracionih logora. Radni naziv bio je „F3080“, a zapravo se radilo o svojevrsnom nastavku filma o oslobađanju iz logora Bergen-Belzen. Do danas se stručnjaci za film i istoričari spore koliko je daleko slavni Hičkok stigao sa radom na tom filmu. Djelo je jedno vrijeme bilo zapečaćeno jer, s obzirom na nove odnose SAD i Njemačke nakon rata, nije baš bilo poželjno podsjećati na nacistička nedjela. Dokazano je, međutim, da je režiser pregledao snimke i davao prve instrukcije za montažu. Zbog toga taj kratki film važi kao missing Hitchcock – ta konstrukcija se obično odnosi na izgubljene umjetnine velikih slikara ili vajara. Sada bi Hičkokov rad trebalo da bude restauriran i prikazan publici.

Slike grozote i nade

O čemu se radi tačno u filmu koji je kasnije dobio i pravi naslov: Memory of the Camps (Sjećanje na logore)? Poznata je želja Amerikanaca i Britanaca sa kraja rata da dokumentuju zlodjela nacista i da logore prikažu bez uljepšavanja, u čitavom svom užasu. Zato su obje armije, kao uostalom i Sovjeti, u oslobođene logore slali ekipe sa kamerama.

Logor Majdanek

Logor Majdanek

Tako su ekipe Crvene armije snimile već djelimično uništeni logor Majdanek, kao i Aušvic. Međutim, prvi logor u kojemu nacisti nisu uspjeli da unište dokaze svojih nečovječnosti bio je Bergen-Belzen. Snimanje logora je koordinirao upravo Sidni Bernštajn, u to vrijeme zadužen za film u odjeljenju za psihološki rat britanske vojske. „Kamermani treba da snimaju sve što ilustruje vezu njemačke industrije sa koncentracionim logorima – logotipe na gasnim komorama ili pećima za spaljivanje leševa, prepisku sa isporučiocima i slično“, stoji u uputama koje je napisao Bernštajn.

Rad na nastavku filma najprije je odbio Bili Vajlder, poslije čega se Bernštajn obratio Hičkoku. Sa njim nikada nije sklopljen pisani ugovor, ali je bilo više svjedoka koji su potvrdili da je legendarni reditelj radio na filmu. Tako je montažer filma Peter Taner 1983. opisao da je Hičkok marljivo radio na filmu, vodeći računa prije svega o vjerodostojnosti. Insistirao je da dokumentarne scene budu jasno odvojene od kasnije dosnimljenih. Slično tvrdi i istoričar filma Kristof Terhehte koji je 1999. u knjizi o Hičkoku napisao: „On je brižljivo vodio računa da koristi samo materijal koji sigurno nije insceniran.“ Tobi Hegit iz londonskog Ratnog muzeja sada je zadužen za restauraciju i ponovno objavljivanje filma. Kaže da je pun „snažnih i dirljivih“ slika, da prikazuje grozote, ali i scene nade. Na Hičkokov način, naravno – recimo kada se jedan logoraš poslije oslobađanja prvi put tušira, nakon godina zatočeništva u prljavštini. Tu su i napori oslobodilaca da spriječe širenje tifusa i drugih bolesti kod oslobođenih logoraša.

Šokirani Hičkok

Postprodukcija pod Hičkokovom dirigentskom palicom, međutim, nije dovedena do kraja. Mnogi snimci su iskorišćeni za kraće nedjeljne preglede i propagandne spotove. Amerikanci su se povukli iz projekta „F3080“. Kako piše Terhehte, „predstojala je teška zima“ i procijenjeno je da se treba boriti protiv „haosa i pada morala“ umjesto „suočavati Nijemce sa njihovom krivicom“. Vjerovalo se da tako ekspresan sudar sa nacističkim zločinima nije dobar za obnovu Njemačke.

Oslobađanje zatvorenika iz zloglasnog logora Aušvic

Oslobađanje zatvorenika iz zloglasnog logora Aušvic

Nema sumnje da bi većina njemačkih građana bila šokirana – uostalom, snimci su potresli i samog Hičkoka. Britanski list Independent 1945. piše da šokirani Hičkok danima nije dolazio u studio. Snimke je ponovo pronašao jedan američki istraživač, a fragmenti su prikazani na Berlinalu još 1984. godine. U Ratnom muzeju vjeruju da će kompletnu verziju završiti krajem ove ili početkom sljedeće godine, nakon čega će film biti prikazan najširoj publici – na britanskoj televiziji i raznim festivalima.

Autori: Johen Kirten / Nemanja Rujević
Odgovorna urednica: Marina Martinović