Aleksandar Ristić – trener koji se ne zaboravlja

Pjesma „Hier kommt der Alex“ (Dolazi Aleks) - jednog od najpoznatijih njemačkih rok bendova „Die Toten Hosen“ bila je svojevrsna himna fanova na stadionu njemačkog nogometnog kluba Fortuna 90-ih godina prošlog vijeka. Pjesma, iako nije pisana za Aleksandra Ristića, pjevala se kada je na stadion ulazila ova trenerska legenda. Ristić je u tri navrata bio trener Fortune i ovaj klub čak dva puta iz druge, uspio uvesti u prvu Bundesligu.

Sretno djetinjstvo

Rođen je 1944. godine u Rogatici, kako kaže, u izbjeglištvu u jednoj šumi. Nakon II. svjetskog rata njegova majka sa sedmoro djece dolazi u Sarajevo gdje Aleksandar Ristić odrasta. Iako je porodica bila vrlo siromašna, Ristić se sa suzama u očima rado prisjeća tog vremena: “Imao sam super djetinjstvo. Svojoj kćerki pričam kako smo mi živjeli i ona se obično nasmiješi i kaže – Ti si imao stvarno lijepo djetinjstvo.”

Ljubav prema nogometu Ristić je rano otkrio. Najprije se igrao sa dva starija brata i svojim vršnjacima na ulici, a potom aktivnije počeo igrati u NK Sarajevu. Slijede Velež i Hajduk. 1974. godine na poziv Branka Zebeca odlazi u Njemačku. kako kaže, sasvim slučajno: “Trebao sam otići u Francusku jer smo bili sa ekipom u Francuskoj. Sa menadžerom sam skoro bio potpisao ugovor. Pozvao me je međutim jedan menadžer iz Frankfurta i rekao da se tamo interesira jedan klub za mene. Nisam baš htio, ali sam odlučio da probam i da vidim. Poslije kratkog vremena sam potpisao ugovor. Mislio sam da ću igrati za Eintracht iz Frankfurta, ali to je bio Eintracht iz Braunschweiga.“

Podrška supruge

Promjena mjesta boravka najviše je pogodila Aleksandrovu suprugu Miu: "Jer, mi smo mislili ići u Francusku. Ona je znala francuski jezik, a ja malo. Došli smo u Njemačku i nismo znali jezik. Bilo je teško u početku ali sada je dobro.“

Aleksandar Ristić nakon što je prestao aktivno igrati, 1980. godine počinje raditi kao pomoćni trener Branka Zebeca u Hamburgu, što mu kasnije, kako se pokazalo, otvara vrata za uspješnu trenersku karijeru u Njemačkoj. Trenirao je brojne momčadi – Shalke 04, Union Berlin, Rot Weiss Oberhausen. Najviše uspjeha imao je, međutim, sa Fortunom iz Dizeldorfa. Fanovi mu to ni danas, iako se povukao u mirovinu, nisu zaboravili. Ristić se prisjeća tih dana: „Bilo je tada vrlo teško. Fortuna je ispala iz prve lige i htjeli su u sljedećoj sezoni ponovo u prvu. Ja sam rekao da je to nemoguće, da moram najprije stvoriti momčad jer su najbolji igrači otišli. Radio sam sa dosta mladih, talentiranih igrača. Nije im bilo lako sa mnom jer sam puno tražio ali smo uspjeli. Radili smo godinu dana naporno i onda smo ušli u prvu ligu.“

Pročitajte na sljedećoj stranici: Između Dizeldorfa i Dubrovnika

Između Dizeldorfa i Dubrovnika

Aleksandar Ristić trenutno vrijeme provodi između Dizeldorfa i Dubrovnika. Nogomet prati samo putem TV-a i rijetko odlazi na utakmice. Kaže da mu je porodični život vrlo bitan i da je opušteniji. „Ne moram ustajati rano, iako mi to nikada nije bio problem. Vrijeme jednostavno drugačije raspoređujemo, imamo vremena za sebe i na sve možemo stići.“

Sa suprugom Miom, koja je iz Dubrovnika, slobodno vrijeme provodi sve češće i u Minhenu kod 23-godišnje kćerke Marijane koja tamo studira pravo. Supruga, kako kaže Ristić, sada uživa u vremenu koje mogu zajedno provoditi: „Njoj je super. Često je morala biti sama, najprije u bivšoj Jugoslaviji, u Splitu, Mostaru, pa kasnije i u Njemačkoj.“

Vrijeme aktivnog sporta je za Ristića, koji je imao nekoliko ozbiljnih sportskih povreda, prošlost. Sportom se, kaže, sam aktivno malo bavi. „Jedino što plivam kada sam u Dubrovniku, ali i u Dizeldorfu. Inače drugim sportom se ne bavim, ali moja kondicija se održava. Nemam nikakvih problema s tim.”

65-godišnji Aleksandar Ristić se ne želi vraćati ni u trenerske vode i vrijeme želi posvetiti porodici. Prije nekoliko godina odbio je čak i ponudu da bude selektor reprezentacije BiH jer nije želio seliti iz Dizeldorfa. „Rekao sam im da nađu nekoga mlađeg. Nisam bio spreman da upravo zbog porodičnih okolnosti se ponovo vraćam u Sarajevo. Rekao sam da mogu dolaziti i trenirati ekipu ali se nismo dogovorili. Poslije je došao Ćiro Blažević koji je bio odličan trener.“

Fanovi dizeldorfske Fortune se ipak ne prestaju nadati da će njihov „Kralj Alex“ jednog dana ponovo sjediti na trenerskoj klupi. „Ljudi me zaustavljaju i pitaju hoću li se vratiti u Fortunu. Sjećaju se onih lijepih dana i stvarno su srdačni i cijene ono što smo mi tada postigli,” kaže Aleksandar Ristić.

Autor: Belma Fazlagić-Šestić

Odg. urednica: Marina Martinović