1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Albanija se guši u smeću

Divlje deponije u Albaniji su česta pojava. Jer, porastom blagostanja i u "Zemlji orlova" je sve više smeća, koje se baca bilo gdje, pa i u more. Zaštitarima okoliša je sad prekipjelo i traže od vlasti da učine nešto.

Skadarsko jezero

Skadarsko jezero

Neupućeni sigurno ne očekuju ono što vide najprije. Doslovce posvuda, po jarcima i potocima su divlja odlagališta smeća, bilo da je to predgrađe Tirane, lučkog grada Drača ili u Skadru na sjeveru zemlje. Zapravo, i pojam "odlagalište" je puka apstrakcija jer i građani i komune bacaju svoj otpad gdje god im se učini zgodno.

Svinja na divljoj deponiji

Svinje na divljim deponijama traže sve što je jestivo

Na primjer, lučki grad Drač: tamo uopće nema nekakvog službenog odlagališta smeća. Smeće grada sa preko 200 tisuća stanovnika završava na poljima oko grada. Tamo po smeću gaze svinje i koze tražeći nešto za jelo, a kad padne kiša, svi otrovi iz tog smeća dolaze u potoke - i na koncu u Jadransko more. Jedini koje to smeće uopće zanima su obitelji Roma, koje tamo provode nekakvu rudimentarnu "reciklažu": traže plastiku, papir, metale i sve što se još nekako može unovčiti. Kako bi došli do metala, jednostavno pale smeće, naravno s kobnim posljedicama za okoliš.

Čak i ako odlagalište postoji...

Lavdosh Ferruni je jedan od rijetkih u Albaniji koji se bori za očuvanje okoliša. Već dugo se žali zbog svih tih divljih odlagališta, ali se gotovo nitko ne osvrće na njegove prosvjede. "U posljednje 23 godine je potrošnja u Albaniji zapravo eksplodirala. Infrastruktura nije pratila taj trend tako da mi u Albaniji stvaramo kudikamo više smeća nego što smo ga u stanju preraditi."

Zapravo, nebriga nadležnih ide toliko daleko da u čitavoj državi postoje samo dvije deponije koje koliko-toliko odgovaraju standardima Europske unije: u Tirani i jedna u Bushatu na sjeveru zemlje. Ali Nijemac Wolfgang Krause je na vlastitoj koži okusio kako se Albanci odnose prema svom smeću.

Wolfgang Krause

Wolfgang Krause je imao dobru namjeru pomoći u reciklaži, ali...

Naime, on je bio direktor deponije smeća koju je tamo izgradila njemačka tvrtka za zbrinjavanje otpada Becker. U odlagalište i pogon za reciklažu je uloženo gotovo pola milijuna eura i kalkulacija je isprva izgledala odlično: samo za plastični otpad je pronađen partner koji je bio spreman platiti 60 eura po toni, tako da su tražili samo sedam eura po toni otpada koji se tamo mogao odložiti.

Albansko smeće dolazi u Hrvatsku

Kako je projekt završio? Wolfgang Krause je izgubio posao jer od čitavog pothvata nije bilo ništa. Naime, ono što je deponiji nedostajalo je bilo - smeće! Stizalo je samo 8% količine smeća od onoga koliko je izračunato da se posao isplati, jer se sve ostalo smeće i dalje bacalo po livadama!

I to upravo goleme količine: samo grad Skadar, kako su izračunali stručnjaci američke organizacije USAID, svaki mjesec proizvodi 2.000 tona smeća, što je otprilike 50 kontejnera standardnih dimenzija. "Ali mnoge komune su svoj otpad i dalje bacale u rijeku Kir i u mnoga divlja odlagališta i čekala da to smeće na proljeće voda odnese u more. To je onda to smeće koje dolazi u Hrvatsku", konstatira Krause.

Rezultat te uštede od sedam eura po toni se lako može vidjeti u predgrađu Skadra: čitava brda smrdljivog smeća uz samu rijeku Kir. Ali što već graniči s apsurdom jest: pored svog tog "albanskog" smeća s kojim ne znaju što će, Albanija je odlučila smeće čak i - uvoziti!

U Draču se gomila smeće - ali ne na službenim deponijama, već na divljim

U Draču se gomila smeće - ali ne na službenim deponijama, već na divljim

Tako je, prema informacijama albanskog Ministarstva za zaštitu okoliša, 2011. u tu zemlju uvezeno 300.000 tona metalnog otpada i 20.000 tona plastičnog otpada kako bi se u toj zemlji preradilo - prije svega iz Italije. Točnije rečeno, ta gomila smeća je tako deklarirana, ali zapravo nitko ne zna, što je stiglo u Albaniju. Jer, albanski carinici se nisu baš previše trudili provjeriti, što je to u kontejnerima - pogotovo nakon što su, kako mnogi pretpostavljaju, od uvoznika dobili "mali poklon za trud".

Što je to stiglo u Albaniju?

Zaštitnik okoliša Lavdosh Ferruni može samo slutiti što je to doista došlo iz Italije: ako je i prekriveno s malo "običnog" smeća, ispod toga lako može biti otrovni i kemijski otpad. Njegovo zbrinjavanje u Europskoj uniji košta imutak, a u Albaniju je stigao preko dobro poznatih kanala s juga Italije.

Lavdosh Ferruni

Lavdosh Ferruni

Zamjenik ministra okoliša, Taulant Bino, tvrdi kako zaštitari okoliša "pretjeruju" s njihovim optužbama, ali ipak, u istom dahu priznaje i kako nije teško potkupiti albanske carinike i kako njegovo ministarstvo ne može jamčiti da nikakav otrovni otpad nije uvezen u Albaniju.

Barem kad je riječ o tom, "uvoznom" otpadu, čini se da će on ipak prestati dolaziti u Albaniju. Još u travnju su se zaštitnici okoliša, uz pomoć tada oporbenih albanskih socijalista, izborili za referendum na kojem bi građani odlučili o tom "poslu" s Italijom. Najvjerojatnije će i građani biti protiv, ali obzirom da su albanski socijalisti ionako ovog lipnja pobijedili na izborima, sada je na njima da zaustave uvoz sumnjivog smeća.

No, time nipošto nije riješen problem otpada u Albaniji. I oni sami stvaraju previše otpada - među kojima također ima i mnoštvo opasnih tvari i nitko, niti građani niti političari nisu baš previše zabrinuti što se s tim otpadom dešava. U prirodu ionako jedva da odlaze. A tko i bi, pored tolikog smeća? A ako voda odnese smeće u more, problem je za Albance također riješen.

Autori: Johan von Mirbach / Anđelko Šubić

Odgovorna urednica: Marina Martinović