1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Albanci u albanskim a Srbi u srpskim pozorištima

Podjele na Kosovu nisu mimoišle ni kulturne radnike. Narodno pozorište u Prištini u zapošljava samo Albance a nekoliko srpskih pozorišta samo Srbe. Ima li izlaza iz još jednog geta? Ovog puta kulturnog?

Zgrada Narodnog pozorišta u Prištini

"Teško je naći profesionalne glumce."

Umjetnički direktor Narodnog pozorišta u Prištini Jeton Neziraj tvrdi da u toj instituciji nema zaposlenih Srba. Ni u administraciji, ni glumaca, a takođe ni tehničkih lica. Po njemu, problem je praktične prirode jer je veoma teško naći profesionalne glumce iako on lično ima saradnju sa pojedinim kulturnim poslenicima iz srpske zajednice.

„Sarađujem i radio sam puno sa Zoranom Ristićem. On je prije desetak dana bio ovde kod mene, pili smo kafu i razgovarali o daljoj saradnji.“

Ideja je bila skloniti se sa ulice

Zoran Ristić je profesionalni režiser. Prije rata radio je na TV Priština i srpskoj drami, a već nekoliko godina vodi teatar „Geto“ sa sjedištem u obližnjoj Čaglavici. To je, osim amaterskog u gnjilanskom kraju, jedino srpsko pozorište južno od Ibra. Nastupali su širom Kosova u srpskim sredinama, ali i na više festivala u Srbiji.

Zoran Ristic

Zoran Ristić, reditelj i prvi čovjek teatra "Geto" iz Čaglavice

„Tetar ’Geto’ je ad-hok institucija i ad-hok grupa talentovane djece sa prostora centralnog Kosova. Ideja za rad pala je sasvim slučajno da bi se na neki način sklonili iz dnevno-političkih događaja koji nas pritiskaju. Djeca su se okupila sa tom idejom da napravimo nešto što će nas okupirati, nešto što će nas okupiti i nešto što će nas vezati da radimo nešto što je kreativno. Nešto što je umjetnički okrenuto ka nekakvom psihofizičkom i kreativnom razvoju djece. Imamo oko 20-oro djece iz različitih sredina - uglavnom srednjoškolaca . Naš osnovni kulturno-politički sadržaj je, da kažem, prije svega pravljenje pozorišnih predstava za djecu i omladinu.“

Albanska za alnabsku - srpska za srpsku publiku

Ristić navodi konkretnu saradnju sa direktorom Nezirajem koja je započela 2005. godine.

„Spojila nas je ideja kako da napravimo pozorišnu predstavu o nestalim i kidnapovanima osobama. Kada je u pitanju kidnapovana ili nestala osoba, bol je ista. Da li je nestao Albanac, Srbin ili neko drugi iz redova bilo koje vjere, nacije ili jezika, bol je kod svih ljudi ista. Razmišljali smo kako da pomognemo tim ljudima čiji su bližnji nestali. Došli smo na ideju da napravimo pozorišnu predstavu i da gostujemo u mjestima gdje je najviše bilo otmica. Napravili smo predstavu koja se zove ’Najduža zima’. Igrana je i na srpskom i na albanskom jeziku, a kao krajnji proizvod te predstave, izdata je i knjiga na albanskom, srpskom i engleskom jeziku. Predstavu je i sa albanske i sa srpske strane režirao Džonatan Edvig, režiser iz Londona. Albanska grupa je predstavu davala po albanskim, a srpska po srpskim sredinama.”

Ristić dodaje da im je Neziraj pomogao i u još nekoliko navrata: „Jeton nam je pomogao da stupimo u kontakt sa institutom „Ulof Palme“ u švedskom glavnom gradu Stokholmu i da od njih dobijemo malu pomoć da bi mi kao pozorište, tada u povoju, napravili jednu dječju predstavu. To je bila naša prva predstava – ’Ljepotica i zvijer’ koja je čak nagrađena na Festivalu dječijih pozorišta u Beogradu. Ona se davala širom Kosova i Srbije. Sa tom predstavom gostovali smo i u Požarevcu gdje smo dobili dvije značajnije nagrade – ’Šešir i štap’, čak i ’Povelju Milivoja Živanovića’ kao nova snaga u pozorištu.“

Da ponovo proradi “srpska drama”

Jeton Neziraj

Jeton Neziraj, umjetnički direktor Narodnog pozorišta u Prištini

Članovi teatra „Geto“ sarađivali su nakon toga i sa „Priština filmom“, a onda i sa nevladinom organizacijom „Art polis“ iz glavnog grada Kosova gdje im je rediteljka Zana Hodža Krasnići pomogla da organizuju neke predstave za djecu.

Neziraj je spreman da u okviru Nacionalnog pozorišta u Prištini ponovo proradi „Srpska drama“, koja je tu radila do juna 1999. godine.

„Mislim da smo spremni za to, posebno što sam ja ovdje i želim to da guram. Drama treba da postoji kao što je bilo ranije, ali kada će do toga doći ne zavisi od nas. Za to treba da postoji politička volja. Da osnuješ ’Srpsku dramu’ trebaju i finansije i ljudi . Mislim da su veliki problem profesionalci koji više nisu ovdje na Kosovu.“

“Razgoavarao bih i s đavolom…”

Za ovakvu situaciju on krivi i albansku i srpsku stranu koje su podlegle politici. „Kosovska strana, možda može da bude prva i napravi početni korak, ali ne vjerujem da će odmah to prihvatiti srpska strana.“

Oba sagovornika ističu loše uslove rada ionako malog broja srpskih glumaca, uglavnom amatera. Oni rade po školama ili nekim od domova kulture, bez elementarnih uslova. Ristić, nekada član „Srpske drame“ ne zna puno o njoj danas. Ona je već 11 godina, iz Prištine izmještena u Kosovsku Mitrovicu.

„Koliko znam oni ponekad naprave neku predstavu i, nakon premijere i dvije do tri reprize, oni završe, da kažem, taj kreativni razvoj.“

Članovima teatra „Geto“ skoro niko ništa ne pomaže iako su oni spremni da, kako kaže Ristić, razgovaraju i sa crnim đavolom sa ciljem boljih dana teatra.

„Kad je kultura u pitanju - srpska kultura, ono čime se ja bavim jeste da kontaktiram sve ljude dobre volje, da li su to stranci ili kosovska vlada. Ja hoću da svako ko ima dobru volju uloži u nešto što se zove kultura i nešto što se zove difuzija kulture. Želim da pomognem.”

Autor: Refki Alija, Priština

Odg. urednik: Ivan Đerković