1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

"Ako Kobane padne, svuda će zavladati rat"

Već se tjednima vode borbe za sirijski grad Kobane. Samo nekoliko kilometara dalje, u Surucu, gradu u Turskoj, tisuće izbjeglih Kurda sa strahom prate zbivanja u rodnom gradu. Neki se pokušavaju vratiti u Kobane.

Erdal čuči ispred jedne čajane i zuri u svoj mobilni telefon. Crnu basebal kapu povukao je gotovo potpuno preko lica kako bi umorne oči zaštitio od sunca. Ovaj mladi Kurd već danima gotovo da nije uopće spavao. Svake noći naime uvijek iznova pokušava prijeći granicu i ući u Siriju. Do sada mu to nije uspjelo. Priča kako je prije nekoliko dana stigao iz Vana, grada u istočnoj Turskoj, odavde udaljenom oko 600 kilometara. Da će danima ostati u Surucu, to naravno nije bilo planirano. Njegov je cilj – Kobane, grad gdje se već tjednima vodi krvavi rat protiv IS-a. Kurdski borci grad brane na tlu, dok zapadni saveznici pod vodstvom SAD-a, trupe ove terorističke organizacije napadaju iz zraka.

Erdal ima oko trideset godina a Kobane poznaje zapravo samo iz medija. No, usprkos tome želi otići tamo i boriti se na strani svoje, kako kaže, “braće u Siriji”. Ovdje je stigao sa trojicom prijatelja a rukovanje s oružjem je naučio u jednom centru za trening kurdske organizacije PKK. Ova zabranjena kurdska organizacija već tri desetljeća se bori za osnivanje jedne neovisne kurdske države. Iako između nje i turske vlade oko godinu i pol dana vlada primirje, otkako su počele borbe za Kobane, ovaj mirovni proces je ponovno došao pod znak pitanja.

Suruc

Izbjeglice iz Sirije žive u vrlo teškim uvjetima a zima samo što nije stigla

U Kobaneu se bore i turski Kurdi

Činjenica da do sada nije uspio doći do Kobana, Erdal može „zahvaliti“ turskoj vojsci. Uzduž granice naime patroliraju vojnici, a postavljena su i oklopna vozila. Njihov zadatak nije samo zaštititi tursku granicu od nasilja u Siriji, već osobe kao što je Erdal zadržati i ne puštati preko granice. Naime, turski predsjednik Erdogan sirijske Kurde koji se bore za Kobane, baš kao i pripadnike PKK-a, smatra teroristima. No, usprkos snažnim kontrolama, do sada su već deseci mladih Kurda iz Turske uspjeli prijeći granicu – koliki je točno njihov broj, to do sada nije poznato.

No, dok Erdal kao i mnogi drugi, želi ući u Siriju, velika većina stanovnika ove zemlje, odavde želi pobjeći. Od početka građanskog rata, u Tursku je stiglo oko 1,6 milijuna Sirijaca, njih oko 180.000 se nalazi samo u Surucu. Time se broj stanovnika ovog grada u roku od samo nekoliko tjedana više nego udvostručio. Izbjeglice koje imaju dovoljno novca, žive u iznajmljenim stanovima, kod prijatelja ili obitelji. No, tisuće drugih, prisiljeno je boraviti u izbjegličkim kampovima koje je izgradila gradska uprava. Riječ je o sivim šatorima u kojima svakome na raspolaganju stoji ne više od deset kvadratnih metara. Jedini izvor struje je jedna benzinska stanica. „Vlasti nam pomažu koliko mogu, no život ovdje je doista jako težak. Noću je hladno i smrzavamo se. Kako će nam tek biti tijekom zime?“, pita se Zerga, jedna snažna žena koja ispred jednog od šatora u lavoru pere rublje. Turska vlada je prema vlastitim navodima do sada na raspolaganje stavila oko četiri milijarde dolara pomoći – iz inozemstva je do sada stigla tek manja svota novca.

Suruc

U kampu nema tekuće vode kao ni struje

Kakvu igru igra Turska?

Iako turski predsjednik Erdogan, sigurnosnim snagama sjevernog Iraka, takozvanim Pešmergama, dozvoljava tranzit preko turskog teritorija u Siriju, direktnu vojnu pomoć Kurdima u Kobaneu, Ankara još uvijek striktno odbija. Mnogi se Kurdi stoga osjećaju napušteno i izdano. „Kada bi se Turska uključila, IS bi već odavno bio pobjeđen“, kaže Muhammed, izbjeglica iz Kobanea. On se već mjesec dana nalaz u Suruci. Kada su islamisti počeli napadati njegov grad, pobjegao je sa suprugom i petero djece u Tursku. Pa ipak, iako je ovdje primljen i na sigurnom, na vladu u Ankari gleda kao na neprijatelja. „Oni podržavaju IS oružjem i novcem“, tvrdi on i pokazuje jednu fotografiju na kojoj se vidi jedan turski vojnik kako se osmjehuje naoružanom, bradatom pripadniku IS-a. Na naše pitanje tko je snimio ovu fotografiju, Mohammed samo sliježe ramenima. Kao i mnoge druge vijesti i navode koji stižu iz tursko-sirijske granične zone, tako se niti za ovu fotografiju ne može utvrditi tko ju je napravio i jeli uopće vjerodostojna.

Grad u pepelu i ruševinama

Muhammed dalekozorom gleda u smjeru Sirije, grada u kojem je nekoć živio. „Bolno je promatrati uništenje domovine. No, usprkos bolu, moram jednostavno svakog dana pogledati koja je situacija. Želim znati što se događa u mom gradu. A ukoliko Kobane padne u ruke IS-a, tada ovdje više nitko neće živjeti u miru. Svuda gdje će biti Kurda, biti će i rata“, kaže on.

Suruc, Kobane

Mohammed (lijevo) svaki dan prati zbivanja u rodnom gradu

Naime, bijes turskih Kurda zbog neaktivnosti turske vlade tinja iz dana u dan sve više. To se osjeća i u Surucu, gdje upravo prolazi kamion na kojem 40 mladića poziva kurdsko stanovništvo da obustavi rad i krene u borbu. Oni traže i slobodu za Öcalana, vođu stranke PKK koji već godinama sjedi u turskom zatvoru. Kamion se zaustavlja ispred bolnice u kojoj se nalaze mnogi ranjeni kurdski borci iz Kobanea. Mnogi od njih neće preživjeti – baš kao i jučer kada su preminula trojica. Oni međutim neće biti pokopani prema uobičajenom običaju pri čemu se mrtvo tijelo zamata u pamučnu tkaninu, već mće njihova tijela u lijesu biti prenesena na groblje u Surucu, na dio na kojem se pokapaju stradali borci, koji su dobrovoljno otišli u smrt. Jednom, kada će to opet biti moguće, njihova će tijela biti prenesena u domovinu.

Nije li i njega stah da će završiti na ovom mjestu – pitamo Erdala, mladog Kurda iz Vana. „Ne, mi se borimo za jednu pravednu i pravu stvar, za naš narod“, kaže odlučno Erdal. On će slijedeće večeri, kada padne mrak, ponovno pokušati prijeći granicu i doći na ratište – u Kobane.