1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

A genocida nije bilo?

Srbija i Hrvatska nisu počinile genocid, što znači da šovinističke elite iz 90-ih nisu pokazale „namjeru da jednu nacionalnu, rasnu, religioznu ili etničku grupu“ unište. Ni djelimično, ni u cjelini. Tako vele sudije.

default

Suci Međunarodnog krivičnog suda u Hagu

U srpsko-hrvatskom sukobu od 91. do 95. ubijeno je na hiljade ljudi. Neki naoružani Srbi ili Hrvati su, bez svake sumnje, ubijali civile, mučili, silovali i protjerivali. Na kraju su neki gradovi bili sravnjeni sa zemljom i čitave etničke grupe su nestale iz područja koja su im stotinama godina bila zavičaj.

Ali, po presudi, genocida nije bilo.

Mnogi „članovi grupe“ su ubijeni ili bili protjerani samo zato što su bili Hrvati ili Srbi. Poneko uniformisano lice koje do dana današnjeg u Zagrebu ili Beogradu slave kao nacionalnog heroja, sigurno je nanijelo „članovima grupe“ tešku tjelesnu i duševnu štetu. Današnji fanovi tih uniformisanih „heroja“ znaju to vrlo dobro. Upravo zato oni i obožavaju njihovu „hrabrost“. Javno, međutim, naglašavaju, nešto blaže, da časne patriote koje se bore za pravednu stvar, po definiciji ne mogu biti genocidni zločinci.

Deutsche Welle Serbisch Dragoslav Dedovic

Dragoslav Dedović, urednik redakcije DW-a na srpskom jeziku

A genocida, po presudi, svakako nije ni bilo.

Kako onda nazvati to što se desilo u srpsko-hrvatskom ratu? Zašto je sa Jugoslavijom moralo umrijeti i toliko njenih građana? Kako da podvedemo pod jedan pojam sudbine svih traumatizovanih ljudi koje su dehumanizovali njihovi bližnji? Kome, osim porodicama, nedostaju oni koji se vode kao nestali, ljudi bez groba? Da li izraz „zločin protiv čovječnosti“ ili cinični eufemizam „etničko čišćenje“ bolje opisuju suštinu stvari?

Po procjenama, u ratovima devedesetih je bilo oko pola miliona bivših Jugoslovena pod oružjem. Mnogi od njih odlično znaju koliko je malo vrijedio život „protivničkog civila“. O tome se nerado priča. Umjesto toga, „genocid“ je vrlo brzo postao omiljeni borbeni poklič post-jugoslovenske političke kaste, ali i frustriranih masa. Drugi su „genocidni“ zato što smo mi pravedni pošto smo žrtve. Baci li se pogled na poneku post-jugoslovensku internet-platformu može se steći utisak da je ta ideologija još uvijek masovni proizvod, te da srpsko-hrvatski rat uopšte nije ni završen.

Iluzorno je očekivati da će ova presuda Srbiju i Hrvatsku motivisati da konsekventnije pravno gone svoje „heroje“. Prije će biti da će u obje zemlje presuda biti shvaćena kao dokaza sopstvene nevinosti, a u onom dijelu koji rasterećuje protivničku stranu kao dokaz političke pristrasnosti međunarodnog pravosuđa. A žrtve će još jednom biti zloupotrijebljene za srpsko-hrvatske političke igrice.

Protivrječnosti međunarodne pravde u Hagu ne treba da skrenu pažnju sa činjenica: čak i ako nije bilo genocida, desili su se najteži zločini i to ne slučajno. Za njih je do sada odgovarala samo grupica pripadnika tadašnjih elita. I tu u nema pravde.