1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

75. rođendan Filmskog festivala u Veneciji

Smotra autora

default

Kineski reditelj Jia Zhangke, prošlogodišnji dobitnik "Zlatnog lava"

Hollywoodska zvijezda Sean Penn je jednom sa zanosom rekao pred novinarima: “Kod dodjele Oscara važan je novac, a u Veneciji, filmski autori i glumci”. No vrijeme autora i neovisnih reditelja na Filmskom festivalu u Veneciji je prošlo. Medjutim 6. Augusta Venecija još jednom smije da sanja o sjaju svojih prijašnjih dana: Jer ovaj najstariji Filmski festival na svijetu tada slavi svoj 75. rodjendan.

Filmski festival u Cannesu na medjunarodnom planu važi kao - slikovito rečeno - trbuh jer se tamo obavljaju poslovi. Berlin odnosno "Berlinale" je glava zato što se tamo predstavljaju novi trendovi, dok se festival u Veneciji s pravom smatra srcem, odnosno dušom autora filma i uopšte kina. To ima veze i sa atmosferom u ovom gradu laguna ali isto tako i s tim da je u Veneciji rodjena ideja da se filmovi predstavljaju u vidu izložbe umjetnosti te da je tamo prije ravno 75 godina otvoren prvi filmski festival na svijetu – i to horor-filmom Roubena Mamouliana pod naslovom “Doktor Jekyll i Mister Hyde”, čija je projekcija održana na otvorenom, na terasi tada upravo sagradjenog hotela Excelsior na Lidu.

Filmski festivali te posebno oni prvi su dakle bili izum hoteljera što se i danas može vidjeti uz pristupačnu cijenu tokom festivalske sezone.

Medjutim Conte Volpi, nekadašnji šef venecijanskog Bijenala, izložbe moderne umjetnosti u vrtovima ili Giardinima Venecije, nije bio samo bogati industrijalac nego i jedan od prijatelja Mussolinija, tako da je na početku festivalska nagrada nosila njegovo ime. Festivalom su dominirali italijanski fašisti pa se on konačno pretvorio u zatvorenu manifestaciju sila osovine: Njemačke, Italije i Japana i to sa nagradama za naprimjer Leni Riefenstahl, koja se osobno poznavala sa Hitlerom, a jednom je čak nagradu dobio i Mussolinijev sin Vittorio. Svojedobno je otvaranje festivala zvučalo kao kakav partijski kongres. Bio je to pozdrav Duceu.

Novi festivalski početak je uslijedio 1947. i nagrada je tada dobila drugo ime "Zlatni lav" – lav sa krilima ove Republike laguna u zlatu, koji je od tada ustvari pored "Oscara" i "Zlatne palme" iz Cannesa najznačajnija svjetska filmska nagrada.

Bilo je to veliko vrijeme Bijenala. U Veneciji su otkriveni takvi reditelji kao naprimjer Akiro Kurosawa te Ingmar Bergman. I italijanski filmski majstori Visconti, Antonioni i Felini slavili su na Lidu svoje velike uspjehe. Filmski festival je bio sigurna platforma za nova otkrića kada je riječ o autorima. No 1968. smotra je bukvalno rastjerana zbog protesta mladih autora. Bila je to 68. - godina protesta - tako je bilo i u Cannesu i u Berlinu samo je na Filmskom festivalu u Veneciji uslijedila pauza koja je trajala 11 godina.

1979. ponovo novi početak, mada je već tada u svijetu broj filmskih festivala porastao na 6 stotina. I onda je Venecija otkrila njemački film. 1981. “Zlatnog lava” je dobila Margarete von Trotta za svoj film "Olovno doba" a 82. Wim Wnders za film pod naslovom "Stanje stvari". I filmska serija iz tri dijela "Heimat" – dakle "Domovina" reditelja Edgara Reitza imala je veliki uspjeh u Veneciji.

Bez Venecije ne bi bilo ni drugih festivala. Bez obzira na krize te konkurencije, naprimjer festivala u Rimu koji se održava 2 mjeseca kasnije, Biennale filmske umjetnosti u Veneciji je neuništivo uostalom kao i ovaj grad. Tamo se želi graditi i nova Pallazo del Cinema. Lijevo orjentirana vlada u Rimu je u te svrhe čak obećala i novac. U toku su dakle pripreme za jubilano 75. po redu izdanje festivala koje počinje za tri nedjelje. A čuveni Federico Felini je već odavno za sva vremena odredio moto ove manifestacije: “Živilo kino".